- Porodila sam se 29. jula 1983. godine u zeničkoj bolnici. Na svijet sam donijela blizance, Dejana i Predraga. Bila sam podvrgnuta „carskom rezu", pa sam nakon operacije ležala u šok-sobi i bila u dosta teškom stanju. Jedva sam preživjela kada su mi rekli da je jedna beba i to Predrag umrla - priča Marušić. Kaže da u bolnici nisu htjeli uslišiti njenu i molbu supruga da vide tijelo djeteta.
- Mužu su rekli da uplati na šalteru za troškove sahrane, ali tijelo djeteta mu niko nije pokazao iako je insistirao. Rečeno mu je da samo uplati i da su to oni sve obavili te da će naknadno poslati papire poštom. Te papire nikad nismo dobili - govori ova majka. U međuvremenu Marušići su odselili iz BiH, ali misli su im zauvijek ostale na odjelu porodilišta zeničke bolnice. Nakon rata, tačnije 2000. godine, Nevenka je ponovo krenula u potragu. No, sve što je uspjela dobiti u Općini Zenica i to 2008. godine jeste papir koji je potvrdio njene dotadašnje sumnje.
- U Općini Zenica sam dobila uvjerenje da Predrag nije upisan u matičnu knjigu umrlih. Nakon 25 godina sam dobila i napismeno ono u što smo sumnjali. Zato sam podnijela tužbu protiv bolnice u Zenici i nadležnog pogrebnog društva koje je sljednik ondašnjeg preduzeća. Hoću da mi kažu gdje je moje dijete - insistira Nevenka Marušić. Marušić se prisjeća i da su bili uzaludni pokušaji da saznaju gdje je grob djeteta, a u Matičnom uredu u Zenici uspjeli su naknadno dobiti rodni, ali ne i smrtni list za Predraga.
- Nama je ta priča o smrti djeteta bila sumnjiva od samog početka, ali niko nam nije htio pomoći, niti nas saslušati. Samo su ponavljali da je dijete umrlo. Zanimljivo je da matičarka Manda Kutil nije potpisala rodni list za Predraga, a za Dejana jeste - ističe Marušić.
