VEZANA VIJEST: Vlasnik “Ovnaka” ubijen na porodičnom ranču

- Pokojni Jozo i ja smo krenuli ka mjestu iznad sela, na kojem je došlo do pucanja vodovodnih cijevi za selo. Posljednje nevrijeme je pokrenulo klizište, koje je uništilo našu asfaltnu vezu prema gradu Zenici i Vitezu, ali i mjesni vodovod iznad sela, koji se nalazi na brdu, sedam kilometara iznad sela. Jozo je uvijek pomagao i više nego što bi iko drugi i odmah je dao da se kupe cijevi, da se mi organizujemo da to popravimo. I to mu nije bilo dovoljno, nego je iza podneva nazvao i  rekao da nam nosi hrane, jela, sokova, piva, cigara, da se počastimo, jer on je bio takav čovjek, uvijek je dijelio sve sa svojim ljudima iz Šušnja. Sa njim sam došao gore, napravili smo pauzu, a onda smo nastavili radove, a on je rekao da ide nazad, javio se ženi i uzjahao konja i krenuo nizbrdo, priča nam Ivan Marković. 

Ivanova supruga Slavica je sa Katom, suprugom pokojnog Joze, te komšinicama Nadom Martić i Grozdanom Marković prva vidjela ubijenog Jozu kako leži pored ceste. 

- Grozdana je bila na balkonu, začula je Jozin glas kako viče "nemoj me ubiti, nemoj me ubiti", a onda nekoliko hitaca. Nazvala je Katu (Jozinu suprugu) i rekla joj - čuo se Jozo na putu, izgleda da je neko pucao u njega. Kata je bila kući, na samom Ovnaku, ali je brzo došla i njih dvije i ja smo krenule putem da bi stotinjak metara uz put vidjele Jozinog konja kako stoji sam. Malo dalje bilo je Jozino tijelo, priča Slavica, još u šoku. 

Nada Martić navodi da je dio Jozinog tijela bio na asfaltu, a dio na pijesku i travi pored puta. 

- Na košulji se vidjelo da je sva krvava, vidjele su se rupe od metaka, a glava mu je klonula kako ga je podigla supruga. Nismo mogle vjerovati i još ne vjerujem da je neko mogao imati razlog ubiti Jozu, jer je taj čovjek samo dobra činio svima u Šušnju, Ovnaku, Vitezu. Pa pored ovoliko nereda što nam je nevrijeme uradilo on je već otpremao pomoć za stradale u Zenici, selima u slivu Bosne, pričao je kako je jako nesretan zbog nedaća koje su zadesile ljude u drugim dijelovima Zenice, kaže Nada. 

Luca Vidošević, čija je kuća najbliža mjestu zločina, kaže da se u Šušanj vratila 1997., te da osim prijetnji i provokacija prvih godinu dvije po povratku većih problema mještani nisu imali proteklih desetak godina. 

- Često neki momci prođu, bacaju petarde, viču, pa nisam ni obraćala pažnju na galamu iznad kuće, na putu. Čulo se par pucnjeva, a kad se malo kasnije začulo zapomaganje izašla sam u dvorište. Zabrinula sam se da neko nije stradao na radovima iznad sela. Čula sam onda Katin glas "ode moj Jozo, ubiše mi Jozu" i odmah sam krenula uz cestu, jer je i moj muž sa njima otišao gore popravljati vodovod. Na par metara od tijela Kata me plačući zaustavila rekla "nemoj Luce, ti si operisana, nećeš izdržat da vidiš, ubili su mog Jozu. Ubrzo je došla policija, priča nam Luca.