Sukobi između Mitrovića i Krsmanovića počeli su u augustu 2000. godine. Mladen je optužio Jovankinog muža Mirka da mu je, dok je on u minulom ratu bio u izbjeglištu u Hadžićima i Bratuncu, uzurpirao put koji prolazi ispred njegovih i završava se pred vratima Krsmanovićevih. Kako spor nisu mogli riješiti dogovorom, cijeli slučaj je završio pred Kantonalnim sudom u Zenici. Sud je presudio u Mladenovu korist. Od tada počinju nove Mladenove muke. On tvrdi da mu se komšinica počela svetiti crnom magijom i skoro mu je uništila njegov život.
- Nisam odmah bio svjestan da mi je ona “naručila” tegobe. Uvijek bih osjećao gušenje u prsima. Nešto mi nije dalo disati... Mislio sam da je to od umora ili sekirancije pa o tome nikome nisam pričao. A i bojao sam se da mi se majka ne uplaši. Međutim, ubrzo su se noću počele dešavati čudnije stvari. Nešto mi je dolazilo u sobu. Pojavilo bi se, negdje iza ponoći, "prikovalo" me za krevet a onda me počelo gušiti. I sve dok, nekim neartikulisanim zvukovima, ne bih počeo vrištati toliko glasno da i majku u drugoj sobi probudim, ne bi me puštalo – priča Mladen. Sve do nedavno ove svoje tegobe je pripisivao noćnim morama, ali nakon što je Jovanku zatekao u svojoj kući, iako ne govore, sve mu je jasno.
- Jesenas, me probudio stisak u prsima. Pokušao sam skočiti iz kreveta, ali nisam mogao. Kada sam progledao, vidio sam Jovanku na sred sobe. U panici i strahu, nekako sam je uspio dohvatiti lijevom rukom za lakat ali mi je brzo iskliznula, za dlaku mi je izmakla. Tu večer je, kako ja znam, trebala biti na poslu. A osim toga, i da nije, prozori i vrata na kući su bili dobro zatvoreni tako da nikako nije mogla ući. Kako se stvorila u mojoj sobi i kako je pobjegla, ja ni danas ne znam - priča Mladen. Kaže da se nakon te večeri povjerio komšinici Hani i zamolio je da Jovanku upozori da ga ostavi na miru.
- Nakon toga, više se nije pojavljivala, ali su mi se počele priviđati druge stvari. Danas čujem neke ljude, neke zvukove, ne mogu zaspati... Noć mi je najgora. Iskren da budem, ja se te žene plašim. Kad god pričam o njoj, desi mi se nešto loše... Ne znam koliko ću još dugo moći izdržati – očajan je Mladen. O svemu se, priča, posavjetovao i sa psihijatrom u zeničkoj bolnici, ali su mu ljekari rekli da oni u bolnici nemaju adekvatnog lijeka za takve stvari, te da pomoć traži kod starih nena i ljudi koji se bave takvim stvarima. No, kako Mladen kao radnik na čekanju u zeničkoj “Željezari” nema primanja, za njega bi to predstavljalo pravi luksuz.
Njegova komšinica Jovanka Krsmanović kompletnu Mladenovu priču smatra glupostima.
- To je za mene glupa priča i nije istina. Sa crnom magijom nemam nikakve veze. Čak, ja u to i ne vjerujem. Mi se sporimo oko puta, a za ostalo ne znam. Ja sam ozbiljna žena, imam muža, posao, sina i udatu kćerku. Nikada nisam imala problema sa zakonom, niti sam njemu stvarala probleme. Ja samo hoću da koristim zajednički put. Njegova majka me uvijek pozdravi, njegova sestra kad god dođe u selo iz Sarajeva, lijepo se javi. A on…? Bože sačuvaj!
Mladen je ogorčen. Veli da je imao i nekoliko fizičkih napada. Uz sve to pronalazio je oko kuće razne vradžbine.
- Prije nekoliko godina sam našao trokutasti smotak u štoku prozora svoje kuće. U tom smotuljku je bila krvava vata i još neke stvari, končići ili šta već. Nisam znao o čemu se radi pa sam to, šarafcigerom raskomadao na djeliće i bacio u smeće. Slične trokutaste smotuljke sam našao i iznad vrata u kući mog brata. Kasnije su mi prijatelji ispričali da su to stvari koje imaju veze sa crnom magijom - kaže Mladen.
AUTOR: A. ALJOVIĆ IZVOR: AURA
