Gubio svijest
- Pokušavao sam dići desnu ruku koja je na podlaktici izgledala kao da imam još jedan zglob. Mobitel mi je bio u desnom džepu, pa sam lijevom rukom pokušao doći do njega. I uspio sam. Zvao me prijatelj Samir, kojem sam, još u nesvjesnom stanju, rekao: "Izgleda da sam se povrijedio, čut ćemo se poslije." Prekinuo sam poziv. Pokušao sam pomjeriti desnu nogu ili dignuti glavu. Nisam mogao. Imao sam tako jake bolove da sam u trenucima gubio svijest. A onda me probudio glas prijatelja Dade, koji je silazio s padine prema meni, od kojeg saznajem da je Samir, koji me zvao, u tom trenutku bio na doručku s načelnikom Gorske službe spašavanja Adnanom Podžom. Njima je bio sumnjiv način na koji sam se javio pa su ga pozvali. Tako je počela akcija spašavanja, ali i moja agonija - prisjeća se Gazić.
Foto: F. Fočo (Trenutak kada su Armina helikopterom prebacili u Sarajevo snimio je i naš fotoreporter)
Bolovi su iz minute u minutu bivali sve jači... Snježna lavina koju je udarom o stijenu proizveo učinila ga je nepomičnim, a snijeg je polako izvlačio tjelesnu energiju iz njega.
- To je bilo neizdržljivo. Ali Dadine riječi da dolazi helikopter Oružanih snaga BiH po mene davale su mi snagu i ulijevale nadu da će agonija ipak uskoro proći. Halucinirao sam da čujem da dolazi, a onda se uistinu i pojavio. Izronio je iz oblaka. Tada je počela i borba pilota s kišom i vjetrom koji ih je bacao kao igračku. Uspjeli su se održati iznad mene. Spustili su specijalna kompresiona vozila u koja su me upakovali. Pored helikoptera sam letio do Konjica, jer zbog vremenskih neprilika ništa drugo nije bilo izvodljivo. Nakon toga su me hitno prebacili u Sarajevo - ističe Zeničanin.
Hospitalizirali su ga na Klinici za ortopediju i traumatologiju i tada je počela nova bitka. Krizni period trajao je 40 dana, a za to vrijeme o njemu se brinuo ljekar Ismet Gavrankapetanović.
- Hvala mu, ali i osoblju iz bolnice i mojim fizioterapeutima koji su me motivirali, bili mi podrška da se vratim u normalan život. Imao sam operaciju noge. S obzirom na to da se butna kost skroz slomila, morali su je fiksirati pločicom i 13 šarafa. I ruku sam operirao, gdje imam dvije pločice i 17 ili 18 šarafa. Prvi put iz kreveta sam ustao nakon 30 dana provedenih u bolnici. Bio je to najsretniji, ali i najtužniji trenutak, jer kada se nadate da ćete konačno nakon tog ležanja sjediti, ili barem hodati, vi kolabirate. Prvi put na svoje noge bez pomagala stao sam šest mjeseci nakon nesreće, a onda sam vremenom počeo hodati. Imao sam bolove, atrofirali su mi mišići, pa sam išao na rehabilitaciju u Fojnicu. Teško je bilo napraviti prve korake, osjećao sam se kao da nikada prije toga nisam hodao i to me najviše slamalo. Ponovo sam učio hodati - povjerio nam je Gazić.
Poštovati pravila
Za vrijeme boravka u bolnici shvatio je koliko je bilo sreće u nesreći koja ga je zadesila, jer za sve što se dogodilo, kako nam je kazao, kriv je samo on.
- Drugi dan boravka na Prenju odlučio sam da sam, bez ikakvih pomagala, osvojim vrh koji slovi za jedan od najzahtjevnijih. I vremenski uvjeti su se otvorili za moj pohod u kojem me niko nije sprečavao, jer su navikli da takvo nešto uradim. Uživao sam i ništa nije moglo inicirati da ću nakon dva sata doživjeti takvu nesreću. Počeo sam se penjati pun emocija, pun pozitivnih misli i, možda zvuči sebično, ali volio sam uživati sam na planini. Uz sav fizički napor, nadao sam se nagradi na vrhu. Popeo sam se na 50 metara vertikalne stijene i ne znam je li se odlomio neki kamen ili sam se okliznuo, ali tada sam pao - ispričao nam je alpinista.
Foto: (Gazić:Volim da uživam sam na planini)
Sutra ga čeka još jedna operacija na ruci, jer mora izvaditi ugrađene pločice, a nakon određenog vremena istu operaciju morat će imati i na nozi.
- Ne bojim se operacija, to je manji zahtjev, bitno je da su kosti zarasle - istakao je Gazić, naglašavajući da će se na Prenj opet vratiti, ali da će poštovati pravila. Također, njegov cilj je da se vrati u formu da bi za nekoliko godina s kolegama išao na prvu poslijeratnu ekspediciju na Himalaje.
Skupo plaćena, ali dobro završena škola
U oporavku od teške nesreće Arminu su podršku dali i njegovi prijatelji, koji su bili uz njega u svakom trenutku.
- Lijepo je saznanje da imate toliko iskrenih prijatelja, koji su u svakom trenutku tu uz vas. Koji vas bodre, navijaju za vas. Ono što te ne ubije, ojača te. Zaista je tako. To bespomoćno stanje kroz koje sam prošao me zapravo probudilo i navelo na neka razmišljanja. Shvatio sam koliko sam jak, koliko mogu da podnesem bol. Razmišljao sam dosta o životu, o stvarima, o mjestima, lokacijama i usponima na kojima sam puno riskirao pa sam mogao i ranije da završim kobno. Shvatio sam da ništa nije vrijedno toga, da je ovo jedna skupo plaćena, ali dobro završena škola - istakao je Gazić.
Osvojio Materhorn i Grosglokner
Alpinizmom koji je postao njegova životna opsesija Armin Gazić počeo se baviti sa 12 godina.
Foto: (S jednog od uspješnih pohoda na planini Prenj)
- Alpinizam je sport gdje se vi borite sami sa sobom i to je ustvari najiskrenije natjecanje, nešto kao test ličnosti u kojem nemate publiku, nemate neki žiri. Do 18. godine osvojio sam najviši vrh Austrije Grosglokner, a potom i Materhorn. Prije dvije godine sam s partnerom Harisom osvojio taj isti vrh Materhorn, ali sa sjeverne strane, koja slovi za jednu od najzahtjevnijih stijena u Alpama - kazao je Gazić.
