Organizovano odlaganje otpada je prisutno samo na 50 posto teritorije BiH. Riječ je, zapravo, o jednom kontejneru u koji se odlaže sav pomiješani otpad, dok ostatak završava na divljim deponijama. O posebnim kontejnerima, gdje se odvojeno odlaže, recimo, staklo ili PET ambalaža, u BiH je teško govoriti. Aktivista iz Udruženja Eko akcija Anes Podić kaže da se do sada nije puno toga urađeno:
„Stanovnici BiH proizvode daleko više otpada nego prije npr. 30 godina, no stanje je isto. Ko god živi u nekom od većih gradova može promijetiti da se ama baš nije ništa promijenilo u načinu na koji se otpad prikuplja i odvozi. U Sarajevu je nakon rata bilo nekoliko pokušaja da se postave kontejneri koji bi poslužili za odvojeno prikupljanje otpada, međutim oni za par mjeseci bivaju stavljeni u upotrebu kao i obični kontejneri.“ Na području Sarajeva, u gradu sa oko 400.000 stanovnika, postoji samo 500 kontejnera za reciklažnu ambalažu, kažu u Javnom komunalnom preduzeću RAD. To preduzeće se nešto više od godinu dana bavi i recikliranjem, a rezultati su već vidljivi, kaže Zijad Kolar, voditelj odjela za reciklažu:
„Posude koje su namjenski postavljene za PET amabalažu, za papir i metal mo dovozimo u našu reciklažu i vršimo ručni odabir - što je za reciklažu odvajamo i baliramo za tržišta, a što nije bacamo na deponiju.“ Prema mišljenju Anesa Podića iz Udruženja Eko akcija, pitanje zbrinjavanja otpada treba riješiti država:
„Kao što možemo vidjeti na primjeru željeza - kad je željezo postalo tržišna kategorija, željeznog otpada je bukvalno preko noći nestalo sa naših ulica, livada, rijeka. Dešavalo se da ljudi vade olupine automobila iz rijeka, jer mogu dobiti vrlo konkretan novac za to. Ali šta se sad kod nas dešavalo - kad je u susjednoj Hrvatskoj donesena uredba o zbrinjavanju ambalažnog otpada prema kojoj vi, npr. ako prikupite osam boca dobijete ekvivalent od jedne marke, domaći trgovci, koji su vidjeli opasnost po svoj lobi, su izlobirali donošenje zakona kod obadva entitetska ministarstva, ali koji su apsolutno neprikladni - i ne rade i već tri godine nakon njihovog usvajanja nisu ni za milimetar poboljšali stanje u ovoj oblasti.“
Za razliku od Anesa Podića, direktorica Društva za postupanje s ambalažnim otpadom EKOPAK Amela Hrbat hvali entitetska resorna ministarstva, koja su usvojila princip Integrisanog sistema, što znači da bi u kontejneru za plastiku, trebale završiti sve vrste plastične ambalaže. Od prije gotovo dvije godine EKOPAK je jedini ovlašteni operater sistema za reciklažu otpada u Federaciji BiH, jer iste godine donesen je pravilnik o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom. Direktorica EKOPAK-a Amela Hrbat za sada je zadovoljna urađenim:
„Za dvije godine prikupili smo i predali na reciklažu više od 10.000 tona ambalažnog otpada. Ali o stanju u BiH općenito u oblasti upravljanja ambalažom i ambalažnim otpadom da se, naravno, govoriti.“ Razgradnja, recimo, jedne bačene plastike traje od 100 do 1.000 godina, a nakon reciklaže se mogu napraviti nove plastične folije, kese, boce, a od nekih vrsta plastike čak i odjeća, dok se novinski papir može reciklirati najmanje sedam puta. Recikliranje ima višestruke prednosti, kaže Zijad Kolar iz Javnog komunalnog preduzeća Rad:
„Itekako. Ima hiljadu pozitivnih primjera zašto treba da se radi recikliranje – počev npr.od naše deponije jer recikliranjem materijala smanjujemo unos smeća koje ide za deponiju, znači produžujemo vijek trajanja deponije.“ Većina legalnih deponija u Bosni i Hercegovini zauzima sve veće površine u prirodi, a da pri tome ne ispunjavaju ni najosnovnije uslove za zaštitu okoliša.
