U Zenici, ono što se dešava, podsjeća me, po reakciji, evo reći ću stanovnika ovoga grada, na one proklete devedesete. Tada me u uniformi i na zapovjednoj dužnosti posjeti jedan, kako se to voli reći, rođeni Zeničanin i upita me:

 –Šta ćeš ti ovdje došlo? 

To me je poput čira na želucu držalo dugo i svaki put kada se pomene ko teška hrana izazove bol. Mislio sam da se tog hendikepa, može kutarisati ovaj grad, kojeg sam u dubini srca izravnao u istu ravan kao i moj rodni Konjic. No, boraveći juče na Plenumu građana, koji je usput da kažem bio sramotno posjećen, neke prošle slike su se vratile. Ponovo se preispitivalo ko je i je li u svom predstavljanju Zeničanin. Malobrojna skupina koja je trebala odogvoriti nastalom problemu, bila je malkice konfuzna, na trenutak se činilo da se raspravlja o stanju u mjesnoj zajednici. 

Oni brojniji koji će ponovo zapeti da li ste Zeničanin sa onim tvrdim ili sa onim mehkim ć, sa druge strane prozora svoga doma koji na sreću nije polupan, svojom inertnošću na stanje koje se dešava ali i  poltronstvom koga se pojedini ne mogu osloboditi, čekaju rasplet. Ovo zadnje sam spoznao još u onom sistemu i mogu tvrditi. Duboko zavaljeni na minderu svoga toplog doma, čekalo se da u neka doba  pokuca neko na vrata sa pismom podrške načelniku. Jer ako vam se donese takav akt vi ste faktor u ovom gradu, vas se nešto pita. Ma vi ste pitajuća institucija.

Ovdje nije u tome fol i opet greška.

Nije riješenje biti za ili protiv načelnika i sve će se samo riješti. 

Drage moje Zeničanke,  obraćam se prvo vama s nadom da će te pokrenuti onaj inertniji dio publikuma a koji je vjerujem,  nepravedno muški, jer nisu adekvatno naoružani za ovaj boj. Uočite da je ovo dešavanje građana. Bili oni građani Zenice, malih ali odvažnih Zavidovića ili Širokog Brijega. Ovjde se nagomilano nezadovoljstvo i vlast iz ludačke košulje ne može riješiti na lokalnom nivu i ovlastima načelnika.

 Ako hoćete, istome načelniku, kome ovih dana srljaju u skute, dao sam i ja glas evo iznosim  javno. To me nikako ne obavezuje da mu trčim  pod jorgan. Glas je značio građansku obavezu u ponudi za nekoliko aktera izborne utakmice. No niti načelnik niti cijela njegova administracija nisu usamljen problem bitisanja države Bosne i Hercegovine . Troma, puna nepotizma, preglomazna, rastrošna, korumpirana i samo sebi svrha, vlast je na svim nivoima, čak i na nivou mjesne zajednice.

Ako stvari  posmatramo iz tog ugla onda i načelnikovo maslo nije za ramazana. Morate se složiti ma koliko balili ovih dana iskazujući tu neprirodnu, evo reći ću nastranu ljubav. Kada je ljubav u pitanju, samo ću reći ovo, načelnik tu nema problem i nemojte se udvarati. Pod njegovim jorganom je odavno full.

Zato drage Zeničanke, jer vi mi još uvijek dajete onaj nadajući motiv, molim vas da  melanhoniju svoje, uslovno kazano jače polovine, pokrenete na način da izađu iz jazbina gdje su već skoro dva desetljeća na čekanju.

Ovdje je pitanje biti građanin, samosvjestan, odgovran, neobojen, građanin sa empatijom. Nije pitanje biti egoističan, lokalpatiota, narcisoidan, voljeti nešto što svaka šuša može doći i popišati, a ti još uvijek voliš. Ta gandijevska ljubav nije za ova vremena. Ovaj grad je naša prolazna stanica na putu do onog svijeta, koji vjeruju ili samo do Prašnica za one koji imaju sumnje. To putovanje valja proći svako bio on načelnik ili Adem sa bambućom na zidu prekoputa „Bosanke“. Upravo ova dijametralna suprotnost, insistiranja na razlikama, dovela nas je  do stanja u kojem jesmo. Onaj ko misli da je načelnik vječnost i da će  potpisniku  podrške zadržati sve njegove unutarnje rahatluke, njegove opstojnosti, njegovog bitisanja na ovom ali i prostorima Bosne i Hercegovine, taj ga je debelo u krivu. 

Ovdje se nekad tako volio Tito!

Našim tračnicam odavno ne prolazi ni plavi voz. Pokaušao je neko sa plavim autobusom ili zelenim, isto traljavo.

Zato, nije vakat preispitivati jesi li Zeničanin sa tvrdim ili mehkim. Sada se Zeničanin treba upitati da li ga uopšte ima u ovim trenucima kada se prisustvom mjeri određenje građanin ili ???

U mehko ili u tvrdo,  stvari će se riješavati makar epicentar bio u Zavidovićima. Što da ne?          

 Piše: Said Šteta