Kada sam se odlučila pisati o svom ratnom iskustvu, vjerovala sam da ću se fokusirati na neke konkretne događaje. Sada, kada sam sjela da pišem, sjećanja naviru. Tako su živa i tako su bolna. Javlja se strah, onaj strah, koji me je tokom rata tjerao neprestano u pokret. Strah, mržnja, bespomoćnost. Sve to je, kao tempirana bomba, bilo u meni. Bojala sam se i u isto vrijeme mrzila. Bojala se i mrzila sve one koje ne vidim, sve one koji su odlazili iz Zenice, zato što me svaki odlazak činio još usamljenijom i nesigurnijom. Dugo mi je trebalo da shvatim da moja mržnja nije usmjerena ni na koga konkretno, da je ona izraz moje bespomoćnosti, nevjerice da se to dešava, nevjerice da nas svrstavaju u neke nacionalne okvire, da se zbog toga ubijaju, da me neko može mrziti i da me se neko može bojati samo zato što sam Naira - Muslimanka.
Kada sam to shvatila, moja mržnja se pretočila u podršku drugim ljudima, a samim tim i samoj sebi.
Tokom rata živjela sam u dijelu grada koji je, uglavnom, granatiran. Bila je to stara gradnja, totalno nesigurna i nepoželjna za ratne uvjete. Bez podruma, bez ploče, nijednog duplog zida... Sve to je pojačavalo moj utisak bespomoćnosti. Granatiranje nije bilo intenzivno, ali je bilo skoro svakodnevno. Samo nekoliko granata, tek toliko da smo u neizvjesnosti, a neizvjesnost izluđuje čovjeka. Bila je to igra nerava. Moja kćerka Meliha imala je 6 godina. Kao i svako dijete njenog uzrasta, imala je potrebu za igrom. Gdje? Vječito pitanje! Pustiti je van ili je držati u kući. Što god bih odlučila, bila sam nezadovoljna.
Godina 1993. Godina blokade. Bez struje, bez vode i bez hrane. Moja kćerka kreće u školu. Bio je to najtužniji dan u mom životu. Valjda je prirodno da čovjek želi da mu djeca imaju bolje uvjete od njega. Moja kćerka nije imala ni slične uvjete kao što su bili moji. Sjećam se svog prvog školskog dana. Mama je obukla nov, zeleni kostim. Ja sam bila dotjerana, nova odjeća, kikice. Moja učiteljica imala je divnu frizuru. Sjećam se te svečane atmosfere.Tako sam bila ponosna što sam krenula u školu. Tako sam bila sretna. To je bio jedan od važnijih dana u mom životu. Rado ga se sjećam.
Melihin polazak u školu ispunio me tugom. Plakala sam. Umjesto svećarske atmosfere - grč. Hoće li se oglastiti sirena za opću opasnost? Melihina torba kupljena je na pijaci. Još smo imali sreće da je nabavimo! Dijete ide u školu, a nema obuće. Prodavnice su sablasno prazne, samo po neki artikl. Cijeli dan obilazila sam prodavnice obuće, tražeći broj 33. Konačno u prodavni obuće Beograd (koje li ironije!) pronađem gumene čizme bez futera, broj 34. To što nisu futrovane ne mari, neka obuče vunene čarape. Bila sam tako sretna što sam ih pronašla. Kada sam dala prodavačici novac i kada mi je rekla da ne može naplatiti, jer nema sitno, uhvatila me panika. Šta ako neko dođe i kupi te jedne jedine čizme?! Kako će Meliha ići u školu? Sjela sam i čekala, čekala, sve dok se nije pojavio drugi prodavac i donio sitan novac. Konačno sam imala u rukama te gumene čizme broj 34 i bila sam sretna! Ta godina je bila prava ludnica. Više su bili u podrumu, nego na nastavi, ali preživjeli su, što je najbitnije.
Proljeće 1994, konačno deblokada Zenice i kraj sukoba Armije BiH i HVO. Imamo prijatelje u Žepču, 40-tak km od Zenice. U Zenici je bila Armija BiH, u Žepču HVO. Mi smo Muslimani, oni Hrvati. Kada su krenuli sukobi, prekinute su telefonske veze i nismo imali nikakvih informacija od njih. A onda, jednog dana, u jeku sukoba, poruka putem radioamatera. Javljaju da su živi. Žele znati kako smo mi. Bila sam tako sretna što su se javili, što misle na nas. Bila je to potvrda našega prijateljstva.
Po prestanku sukoba krenuo je prvi konvoj iz Žepča za Zenicu pod pokroviteljstvom katoličke crkve. Na čelu je bio fra Stipan. Taj čovjek je toliko toga uradio za Zenicu. Ljudi su ga voljeli i poštivali. Prozvali su ga fra Suljo. Iz Žepča su stigli paketi. Spremili su ih prijatelji i rodbina. Uveče, oko 21 sat, dok smo sjedili onako bez struje i udisali miris lojanice, nazvali su nas iz Župnog ureda. Rekoše da je i za nas stigao paket iz Žepča. Primila sam to kao najnormalniju vijest. Otišla sam u krevet, ali nisam mogla zaspati. Okretala sam se, prevrtala i onda sam glasno rekla da razmišljam o tom paketu. Paket je bio znak da neko misli na mene, na nas. Toliko puta sam imala utisak da smo zaboravljeni od svih, da više nikoga nije briga za nas. I onda kada dobiješ bilo kakvu potvrdu da si nekome bitan, da misli na tebe, to ti daje elan da tražiš smisao života, posebice u ratu...
Otišli smo u Župni ured u pola devet, mada su nam rekli da dođemo oko 11. Jednostavno nismo mogli izdržati. Uzeli smo paket i žurno otišli kući, gdje nas je čekala kćerka. Kada je otvorila paket, na vrhu smo ugledali paštete i čokolade. Jedna čokolada je bila otvorena. Poslije mi je prijateljica rekla da su za taj konvoj saznali iznenada i da su imali samo par sati da predaju paket, tako da su potrpali ono što su imali u kući, čak i otvorenu čokoladu. Kada je Meliha vidjela paštete i čokoladu, na koje je odavno zaboravila da postoje, počela je da plače. Počela je da jeca. To je nešto neopisivo. I sada kada pišem o tome, čujem njen jecaj i plač. Brašno, ulje, šećer, leća, riža i ponekad sir, to je bila glavna hrana tokom rata, sve ostalo je bilo samo mislena imenica.
Te godine uspjela sam otići do njih, za Uskrs. Putovanje koje traje 40 minuta, trajalo je nekoliko sati. Kontrole, provjera papira... Dio puta autobusom, dio puta pješice... Ali kada sam je vidjela! Nevjerojatno! Kao da smo juče bili skupa, a ne da je prošla godina. Sjedile smo u njenoj kuhinji, i onako uz kaficu, kako smo to obično radile, razgovarale smo. U jednom momentu sam shvatila da se između nje i mene nije ništa promijenilo, samo smo razgovarale o drugim stvarima. Priče su nam bile drugačije, ali je naš odnos ostao isti. To je ono što me radovalo. Nismo više pričale o djeci, fakultetu, uređenju kuće, pričale smo što smo proživjeli u ratu. Bila mi je to potvrda, da istinsko prijateljstvo ništa ne može uništiti. Osjetila sam bezgraničnu sreću. Imala sam utisak slobode, jer sam mogla otići i vidjeti svoje prijatelje.
Tokom rata radila sam u Centru za žene NPA. Radila sam sa djecom predškolskog uzrasta i ujedno se osposobljavala za pružanje psiho-socijalne podrške. 1995. godina obilježena je padom Žepe i Srebrenice. Jedan dio njih, oni koji su imali sreću da izađu iz Srebrenice, trebali su doći u Zenicu, privremeno. Na prilazu gradu, napravljen je prihvatni centar, zapravo, napravljeno je šatorsko naselje. Bio je ograđen, kako bi se ljudi zaštitili od novinara i drugih znatiželjnika. Novinari su bili načičkani sa svih strana i čekali su autobuse. Naša grupa iz Centra za žene trebala je pomoći pri smještaju u šatore, te pružiti prvu psihološku pomoć.
U prihvatni centar smo stigli oko podne. Mislila sam popiti neku tabletu za smirenje, ali je jedna kolegica rekla da želi da sve to doživi. Pomislila sam da ima pravo. Zaista, to treba doživjeti...
U početku sam bila jako nervozna, a onda smo počeli sa šalama. Bio je to crni humor, da ne može biti crnji. Bio je to naš način odbrane. Čekali smo. Sati su prolazili. Spustila se noć, a od autobusa ni traga ni glasa. Dobivali smo sugestije, šta bi trebali, a šta ne raditi, kada oni stignu. Rekoše nam da budemo spremni na sve moguće reakcije kod tih ljudi. Počeo se javljati strah. Svako od nas trebao je ući u autobus, pomoći ljudima da se smjeste i razgovarati s njima. Ući u autobus?! Šta im reći? Dobro došli u Zenicu!? Koja ironija! Pa, šta ima reći? To pitanje je bubnjalo u mojoj glavi. Iscrpljena, uplašena, izgubljena, na tren sam zaspala. Probudili su me. Prošla je ponoć, autobusi su stizali. Vidjele su se kamere oko ulaza u prihvatni centar.
Ja sam trebala ući u prvi autobus. Nisam bila svjesna da drhtim. To mi je sutradan rekla moja kolegica. Kaže da sam se sva tresla. Zamolila sam nekoga, pojma nema koga, da sa mnom uđe i da stane iza mojih leđa, da se barem malo osjećam sigurno. Ušla sam i pogledala ih. Izgledali su tako izgubljeni, izmrcvareni, beživotni. Samo starci, djeca i žene. Kao da nije bilo života u njima. Nazvala sam selam. To mi je palo napamet. Samo su me pogledali i spustili glavu. Rekla sam im da ću im pomoći oko smještaja. Opet ništa. Čudno, autobus je bio pun, ali je u njemu vladala sablasna tišina.
Ljudi su se brzo smjestili u svoje šatore. Neki su tražili bombonice za smirenje. Neki su uzimali abdest da klanjaju. Neki su sjedili ispred šatora i gledali bez riječi. Jedan dedo je izgubio nenu, pa smo je tražili. Jedan je čovjek osjetio bol u prsima i počeo se trzati. Otrčala sam po liječnika. Kada smo se vraćali, vidjela sam da ga četvorica nose. Jedan za jednu ruku, drugi za drugu, treći za jednu nogu, četvrti za drugu. Kao da nose vreću, a ne čovjeka. On se trzao. Spustiše ga na zemlju. Čovjek izdahnu. Došao je u Zenicu da umre! To je bio moj prvi susret sa smrću. Oči u oči.
Krenula sam dalje u obilazak, od šatora do šatora. Čula sam tišinu. Jezovitu tišinu. Toliko ljudi na jednom mjestu, a takva tišina. Stravična, nepodnošljiva, nabijena strahom. Voljela bih da je više nikada ne doživim. Tišina, koja lomi, izluđuje, boli.
To jutro, stigla sam kući oko pola pet. Sa sobom sam nosila telefonske brojeve, brojeve njihove rodbine i prijatelja iz Sarajeva. Stigla sam kući i počela zvati. Nisam marila za vrijeme, jer sam znala da ljudi iščekuju informacije, da žele znati da li su njihovi živi ili ne. Zvala sam i pričala. Bili su to dirljivi razgovori. Rodbina, u nevjerici da su živi došli do Zenice, plakali su, pričali, a ja sam ih slušala. Sjećam se jednog razgovora, jedna gospođa, kada je čula da joj je snaha živa, onako usplahirena počela je da govori: „Samo neka ona dođe... Neka se ništa ne sikira... Imamo svega i da jedemo i da se obučemo... Recite joj da pazi kada bude prolazila kroz tunel, da dobro sagne glavu da je ne razbije...“
Narednih dana, redovno smo išli u kamp. Ljudi su već pomalo počeli pričati. Upoznala sam desetogodišnju djevojčicu, koja je otišla neni na školski raspust i tu ostala. Mama je ostala u Sarajevu i u međuvremenu se porodila. Nisu dugo čule jedna za drugu. U mometu mi pade napamet da bih je mogla povesti kući da nazove mamu. Nena je dala dopust. Kada smo sjeli u kola i krenuli mojoj kući, počela me hvatati panika. Šta ako je majka poginula? Šta da radim? Odlučila sam da ja nazovem majku, pa shodno situciji odlučiću šta dalje. Kada smo ušle u stan, njeno ponašanje i njene reakcije su bile dirljive.
„Pa to je ležaj... Imaš i tv... Vidi sto...“, sva ushićena govorila je, ulazeći iz prostorije u prostoriju. Tada mi je do svijesti došla informacija da su se oni povukli u šumu i da su tako živjeli mjesecima. Za nju je moj stan bio nešto što je ona već odavno izgubila - sigurnost, udobnost, jednostavno dom...
Nazvala sam njenu majku. Na svu sreću, žena je bila živa. Razgovor te desetogodišnjakinje sa svojom majkom nikoga ne bi ostavio ravnodušnim. „Šta ti je majko? Dobro sam, ne plači. Imali smo šta jesti. Kako je brato? Kako si ti? Ne plači. Šta ti je majko? Ne plači...“ Bio je to govor jedne starice, a imala je samo deset godina.
Sjećanja i dalje naviru. Rat nas je rastavio od dragih nam ljudi. Neke možda nikada više nećemo vidjeti, a neke ipak pronađemo. Ja sam svoju prijateljicu pronašla poslije 14 godina. Ona je Srpkinja i šišana je kuma moje kćerke. Kada je rat počeo, bila je u Banjoj Luci. Kada je rat prestao, pokušala sam je dobiti, ali telefonski broj je bio promijenjen. Promijenila je firmu, promijenila prezime. Koga god bih upoznala iz Banje Luke, molila sam da mi pokuša pronaći neke informacije o njoj. I ništa. Tako godinama. A onda, čudom Božijim, 2006. godine, ponovo sam otišla u Banju Luku na neki seminar i ugledala nekog gospodina, koji mi se učinio poznatim. Kroz razgovor smo pokušali razjasniti odakle se znamo. A onda smo došli do Studentskog doma Bjelave u Sarajevu, gdje smo stanovali za vrijeme studija. Taj gospodin bio je naš zajednički poznanik. Reče mi da je neki dan pričao sa mojom prijateljicom o meni. Ona je u Banjoj Luci! Odmah smo je nazvali. Prvo što je izustila, bilo je: „Ženo, od kada te tražim!“ I ja sam nju tražila. Nikada nisam prestala. Poslije 14 godina, opet smo skupa. Moja kćerka konačno je pronašla svoju „kuma“ iz Banje Luke, kako je govorila kada je bila mala. I opet onaj osjećaj, kao da nije postojao taj prekid. Samo smo nastavile, doduše sada malo zrelije i malo starije. Prijateljstvo je prijateljstvo.
Ovaj rat, učinio je da se osjećam bespomoćno, da upoznam najintenzivnije oblike straha, kada se bojiš za svoj vlastiti život, život svog djeteta, život svojih roditelja, prijatelja... Ovaj rat pokazao mi je kako je nepodnošljiva neizvjesnost... kako tišina može biti stravična ... Voljela bih da to nikada, ama baš nikada više ne doživim, ni ja, niti bilo ko drugi. Voljela bih da niko ne doživi tu tišinu, tu neizvjesnost, tu bespomoćnost i taj strah.
Ovaj rat, učinio je da procjenim sebe, svoje vrijednosti, svoje prijatelje. Bio je velika kušnja. Ponosna sam i zadovoljna što se moje vrijednosti nisu poljuljale i što sam dobila potvrdu za svoja prijateljstva.
Voljela bih da što više ljudi doživi to zadovoljstvo, da budu ponosni na sebe, da budu ponosni što su ljudi. Jedino zadovoljni ljudi mogu graditi mir; nezadovoljni mogu voditi samo u nasilje, u rat.
Da bi čovjek procijenio sebe i vlastite vrijednosti, da bi dobio potvrdu za svoja prijateljstva, jedino što mu treba je volja i hrabrost.
Naira Hodžić, 2007.
(NVO Sezam, Zenica)
*Iz knjige „Ženska strana rata“ koju su objavile Žene u crnom
