Pišem ti iz Zenice, onako promrzo, ispod jorgana,  vire mi  samo ovi okoštali prsti, koji još tome služe da otkucaju koju riječ  ako ničemu drugom, dok onaj čiko iz Indije ne odvrne grijanje, a kad će ne zna se. On  ti je iz one zemlje gdje tvoje sniježne kočije ne mogu ni dobacit pa tamo i ne ideš.

Kroz prozor gledam na onom novom displeju velike zelene brojke, davno prekoračene količine otrova, pa kad se god narod uzmeškolji da ga nešta guši i neda mu disat, onaj čiko zavrne grijanje kako bi se mi ušutili a on nam ponovo pustio i grijanje i dim.

A vladajuće- nevladajuća  bratija se prepucava da li je zelena boja na displeju opasnost ili je to trebala biti crvena. Što se mene tiče oni su meni koliko juče bili lubenica, zajedno i zeleni i crveni, samo što se tiče nas paćenika, koji se ne fatamo za rukav niti jednih niti drugih nego ginemo za koru hljeba, i penziju dajemo za besplatno liječenje, nama se odavno piše i boji crno.

Poštovani Dedo,

eto ne bi prilike da ti sjednem u krilo i s ove tačke gledišta i ne žalim, pa hoću da ti ispričam kako se ovih dana prepucavaju dvojica lidera, iznoseći,  koje li sramote,  ko je kome sjedio u krilu. Da ne bude zabune ni jedan nije od njih dvojice Deda mraz, čak niti je to glumio, izuzev ovog  jednog koji je napunio svoje bisage društvenog dobra, ko Deda mraz, samo što nikom ne daje.

A onaj drugi tvrdi da je zadnji put sjedio u krilu, baš tvom Dedo i to kako reče, prije četrdeset godina, ako te pamćenje služi de se sjeti tako ti Boga. Uh ja se zanio, ti baš i ne voliš ovo religiozno obraćanje, jer onda ne bi bio Dedo i to crveni.

Nego, da nastavim, ono oko krila, nije onaj morao ni potvrditi a kad reče bi sasvim očito jer sa onima što hoda diljem Evrope, odavno je poznato da jedni drugima sjede u krilu. Eto neki dan u Prag pa ako me sjećanje ne vara i u Budimpeštu, pa mi na um pade rečenica iz one serije „Tale“ kad jedan naturščik u poodmaklim godinama ponavlja:“ E kakve je nekad Pešta kupleraje imala, jazuk za Peštu.“

I dok se oni nastrano naslađuju u krilima jedni drugima, građani ove zemljice Bosne i Hercegovine pali su ispod cijene življenja cuke lutalice, taman toliko da im se odreže manje primanja i zato te molim dragi Dedo mraze, ne nosi mi onu Coca-colu, kad mi već prije nisi ništa donio, moj želudac vari i bez nje. On  je već duže, navikao na vrilicu a to ti je, moram pojasnit, pita od golog tijesta ko da će biti pica, samo se omaklo više vode, a umjesto nakih đakonija povrh, zalije se na kraju vodom i mlijekom, više vodom nego mlijekom.

Tako moj penzionerski želudac vari ono šta unesem i sa  golom vodom.

A ako već insistiraš, na nakom poklonu, neka to bude čaj od nane. Ide uz moje godine i da mi se ko ovima naprijed,  ne omakne biti nastran. Nana je OK! 

Vdimo se Dedo!

P.S. Pazi,  nisam ti ja više dijete, nemoj zajebat!

S poštovanjem, 

promrzli penzioner!

Piše: Said Šteta