U predstavi igraju Miroljub Mijatović, Anđela Ilić, Selma Mehanović i Nusmir Muharemović. Prva repriza je zakazana za nedjelju u 11.00 sati, saopštio je BNP.
BOSANSKO NARODNO POZORIŠTE ZENICA
&
XVIII MEĐUNARODNA KULTURNA MANIFESTACIJA „ZENIČKO PROLJEĆE“
u saradnji sa 53. Internacionalnim teatarskim festivalom MESS Sarajevo – Program MESS Children
Dječija, omladinska i lutkarska scena
Anica Tomić
KRALJICA VEŠMAŠINA
(Lutkarsko-igrana predstava za djecu)
Režija: JELENA KOVAČIĆ
Scenografija, kostimografija, kreacija i izrada lutaka: IVA MATIJA BITANGA,
LEO VUKELIĆ
Muzika: NENAD KOVAČIĆ
Tekstovi songova: JELENA KOVAČIĆ
Producenti: HAZIM BEGAGIĆ, MIROLJUB MIJATOVIĆ
Izvršna producentica: SANDRA IKANOVIĆ
Inspicijentica: BORKA JOKANOVIĆ
Podjela uloga
Ministar Šlauf, Detektiv Klozetko, General Gačuljko, Borbena braća: SELMA MEHANOVIĆ
Čarapica, General Čarapenko, Pričalica: ANĐELA ILIĆ
Kraljica Vešmašina: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Potkošuljčić, Ministar Potkošuljko, General Sapunko, Svilenka, Borbena braća: NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Interpretatori songova
Song Detektiva Klozetka: ANĐELA ILIĆ, SELMA MEHANOVIĆ, NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Song Kraljice Vešmašina: ANĐELA ILIĆ, SELMA MEHANOVIĆ, NUSMIR MUHAREMOVIĆ, MIROLJUB MIJATOVIĆ
Song Generala Čarapenka: ANĐELA ILIĆ
PREMIJERNA IZVEDBA: ZENICA 12.4.2013. GODINE
Predstava je namijenjena djeci uzrasta od 4 + ; izvodi se na Maloj sceni „Žarko Mijatović“, a može joj prisustvovati maksimalno 100 gledalaca.
Trajanje predstave: 40 minuta
RIJEČ REDITELJICE
Priča o Kraljici Vešmašini i njenom Kraljevstvu, neobična je verzija Romea i Julije sa sretnim završetkom. Anica Tomić izmaštala ju je za svog brata, tada četverogodišnjaka, a onda ju je odlučila zapisati kako bi je kazalište moglo pričati drugim djevojčicama i dječacima. Iza vrata vesele kupaonice nalazi se jedno sasvim čudnovato Kraljevstvo, u kojem kraljuje Vešasto Visočanstvo, a iz ladica ispadaju Čarapinci i Potkušuljci. I dok Ministar Šlauf brine o zdravlju Kraljice, spremajući joj umirujući čaj od praška, a mi ujutro peremo zube – negdje duboko u ladicama ormara, potkušulje, gaće, čarape i ručnici žive svoje neobične živote. Zaljubljuju se i svađaju u prenatrpanim korpama za veš, rješavaju svoje nesporazume i brinu o količinama praška. Zato dobro otvorite oči i napnite uši. Jer ovo što vam naša predstava priča – je priča čudna – nevjerojatna, ali istinita. Povjerujete li u nju, možda se i vama dogodi nešto slično.
I još nešto, ova je predstava posvećena svima onima koji znaju da stvari, baš kao i ljudi, imaju svoje priče. Zato kada vas drugi puta zatekne nered u kupaonici, pogledajte malo bolje, možda je i vaša kupaonica nečije Kraljevstvo.
Jelena Kovačić
I VELIKI I MALI
Otvarajući tekst/predstavu Kraljica Vešmašina Anice Tomić, Pričalica, uvodeći svoje „male“ gledaoce u priču o „čudesnoj kupaonici“, podsjeća ih da dobro napnu uši i otvore oči. I, upravo, kao da se, u ovoj prepoznatljivoj retoričko-narativnoj formuli, i krije „tajna“ dobro skrojenog komada za najmlađu teatarsku publiku, onu koja, dakle, tek ulazi u začudnost pozorišne igre. Pisati, naime, za djecu, znači, prije svega, imati na umu da bistro oko i uho djeteta pomno osluškuje svoju stvarnost, svoju dušu, svoje srce... Drugim riječima, to, zapravo, znači da se svježina i nepatvorenost dječijeg čuđenja, kao izvornog perceptivnog stava, nužno mora i zrcaliti kroz cjelokupno antropološko iskustvo „pisca za djecu“, jer on/ona nema u vidu neko apstraktno dijete, pa čak ni živo konkretno koje mu može biti i rođeno, nego sam svoj život kao neraspoloživ i nedjeljiv, iskustvo svog djetinjstva i njegovu simboliku, kao korijen vlastite egzistencije, kao čovjekovo ponovno osvajanje vlastitog iskustva, kao produžavanje njegovog spontanog i slobodnog života. Stoga, samo tekstovi ovakve uzorne pozorišno-dramaturške, ali i antropološke pismenosti, kao što je, dakle, Kraljica Vešmašina, mogu – bez one „bolno malograđanske“ (T. Durbešić) infantilizacije dječije scene, u čijoj osnovi, ustvari, i stoji krajnje „infantilni“ stav prema kome u gledalištu sjede tupava djeca, odnosno „nezreli“ odrasli – „proizvoditi“ doista „primjereno“ scensko znakovlje za male/velike gledaoce. To, naravno, u ovom slučaju, podrazumijeva i „traži“ odgovarajuću, tekstu posve sročnu dramaturško-rediteljsku scensku imaginaciju, u jednu riječ: istu“ ideju pozorišta“. A, nedvojbeno, da je Anica Tomić & Jelena Kovačić imaju!
Zato je, onda, i moguće da autorica, smještajući svoje likove u „trivijalnost“ proze svakodnevlja, u „običnost“ kupatila – scenski „tečno“ i uvjerljivo, „stavljajući u zagrade“ estetski anahronu „ideologiju zrelosti“ – ispripovijeda priču koja tematizira neke od temeljnih, tako „važnih“, arhetipskih čovjekovih „situacija“. Kroz bajkoliko-melodramsku (nota bene: bez stereotipiziranih negativnih određenja, ove posve nepotrebno potcijenjene dramske vrste!) žanrovsku hibridnost u kojoj okosnicu pojednostavljenog zapleta čini ljubavna priča uokvirena ratom – to, zapravo, i jeste happyendingovska verzija Romea i Julije, u kojoj, onda, osim mitskih protagonista (u našem slučaju to su Potkošuljčić i Čarapica), imamo, dakako, i sukobljene/zaraćene strane, porodice Potkošulja i Čarapa – otvaraju se, dakle, univerzalne teme ljubavi, prijateljstva, tolerancije, ali i razlika, rata, militarizacije psihe (!!!), upiti/“poruke“ koji su, nesumnjivo, egzistencijalno obavezujući i za „velike“, a, bogme, za i „male“!
Nedžad Fejzić
