Komemorativni govor- prim.dr Granić Abdulah:

„Poštovani i ožalošćeni članovi porodice prim.dr Milana Potrebića, cijenjeni kolegice i kolege, prijatelji prisutni na komemorativnoj sjednici povodom smrti  prim .dr Milana Potrebića.Dozvolite da  u ovom tužnom trenutku  pokušam izraziti posljednje riječi i osjećanja kolegica i kolega kao i svih drugih zaposlenika Kantonalne bolnice Zenica koji su imali zadovoljstvo i privilegiju da poznaju i sarađuju sa prim.dr Milanom Potrebićem.

Znao je da moć nije u položaju koji se obnaša nego u podložnosti tog položaja ljudima i njihovim potrebama.

S  obzirom na specifičnost liječničkog poziva  te na profesionalne i ljudske izazove i stresove kojima  je često bio izložen, dr Milan je bio apsolutno dosljedan u svojim humanistički i liječničkim opredjeljenjima u kojima je fokus svih aktivnosti bio pacijent i svi oblici i načini borbe za njegovo ozdravljenje.

Prim.dr Potrebić Milan se usavršavao u oblasti medicinske discipline-neuropsihijatrije, ali je svoju duhovnu nadgradnju tražio i u kulturno-sportskim aktivnostima. Pratio je sva kulturna događanja u svojoj Zenici, a u sportu je bio simpatizer Nogometnog kluba „Čelik“ gdje je bio redovan posjetilac svih utakmica i imao je rezervisano svoje mjesto na „zapadnoj“ tribini. Plijenio je jednostavnošću i smirenošću, bilo da je radio svoj posao humaniste ili kada je pratio kulturne i sportske događaje.

Naš prim. dr Milan Potrebić je rođen 25.03.1941. godine u Banjoj Luci.

Medicinski fakultet je završio 1967.godine.

Specijalizaciju iz neuropsihijatrije je završio 1976. god .

Prvi radni odnos je zasnovao 7.11.1969.godine kao ljekar opšte prakse u Službi za opštu medicinu odnosno medicinu rada Medicinskog centra Zenica.

15.12.1969. godine je započeo radni odnos u tadašnjoj Regionalnoj bolnici Zenica u Službi za nervne i duševne bolesti.

Počasni naziv primarijus je dobio 1998.godine.

Svoj čitav radni vijek je proveo u Zenici.

Godine 2009.odlazi u zasluženu penziju.

Hvala mu  za sve što je učinio kao ljekar, kolega i prijatelj.

Neka mu je vječni mir i pokoj, a porodici i prijateljima izražavam saučešće u ime uposlenika Kantonalne bolnice Zenica i u  svoje lično ime“.

Komemorativni govor Amir dr Čustović:

„Zapala me neugodna dužnost da u ime Službe za psihijatriju, koja mu je ostala dužnik, napišem ili izgovorim nekoliko oproštajnih rečenica za našeg dragog kolegu, učitelja i prijatelja.

Dragi prijatelji i kolege, u petak, 15.marta zauvijek nas je napustio primarijus Milan Potrebić. Tužan zbog gubitka dragog kolege i velikog čovjeka izražavam saučešće njegovoj porodici, njegovim prijateljima i svima koji su ga voljeli, a takvih je mnogo.

Lično sam izgubio prijatelja, kolegu, čovjeka od kojeg sam učio i naslijedio kvalitetan i pošten rad.

Bio je izvrstan poznavalac oblasti u kojoj je prakticirao, ali njegovu veličinu dopunjava to što nikada nije štedio svoje znanje, prenosio ga mlađima, upravo ono što nema napisano, životno iskustvo. Iako gromada od čovjeka, bio je tih, malo govorio, ali je jedan od rijetkih koji je u jednoj sintagmi, u jednoj rečenici znao iskazati bit, suštinu i znanje, više nego stranice nekog udžbenika. Malo je ljudi koji altruistički daruju svoje iskustvo, ne tražeći zato zahvalu. Upravo će to kod nas, koji smo ostali iza njega buditi pomen i sjećanje na plemenitost velikog čovjeka, doktora, kolegu i prijatelja.

Primarijus Milan je bio neizmjerno dobar, pošten, vrijeda, samozatajan i tih čovjek. Poznajem ga i bio sam blizak sa njim desetak godina. Nisam ga u životu čuo da je o nekom govorio nešto ružno, iako je možda ponekad imao razloga za to, ili da je sebe nametao kao dominantnog, iako je za to imao puno razloga.

Primarijus Milan je bio načetog zdravlja, dopustio je da mi bude pacijent, moj učitelj, bolestan par godina, no njegova bolest je bila ona sa kojom ljudi mogu proživjeti mnogo godina.

Saznanjem da kolega Milan više nije među nama, prva pomisao mi je bila emotivno nabijena- da je to jedna ogromna, neopisiva nepravda, jer je primarijus svojim životom, svojom dobrotom, zaslužio još mnogo lijepih i životnih radosti.

Ali, smrt, smrt je neumoljiva i ne bira.

U službi za psihijatriju je ostavio godine najboljeg života, svojim karakterom i sistemom vrijednosti bio je upućen na pacijenta u pomoć bolesnom, a nikad nije artikulirao vlastitu promociju, što ga je nažalost koštalo neshvatanja u punoj ljudskoj veličini kakav je u suštini bio.

Zato u ime psihijatrijske službe ti kažem dragi kolega doviđenja u vječnosti i neka ti je vječna slava“.

U knjzi žalosti su ostale upisane brojne posljednje rečenice i riječi posvećene preminulom prim.dr Potrebić Milanu.

NEKA MU JE VJEČNI MIR I POKOJ!