Songovi beogradskog benda S.A.R.S i sjajan tekst Harisa Pašovića, u interpretaciji Dženane Džanić i Saše Handžića, sjajan dokumentarac sniman na više lokacija u Zenici, te kratki igrani film koji otkriva "gdje Suljo" iz priča, ali i zanimljiva zadnja dionica predstave, u interakciji sa publikom, koja tanko "hoda" između suza, smijeha, užasnuća ili ozlojeđenosti... I možda najbitnije, Pašović "kroz" Sašu i Dženanu ne podilazi publici jeftinom mas-pričom, nego "šamara" iz minute u minutu. 

Gotovo antologijski bili su momenti poslije scena u kojima je publika u grobnoj tišini čekala nastavak predstave, jedva čekajući da se upale svijetla, pa čak i bez aplauza, jer nisu očekivali, a još manje se nadali da će im neko "očitati bukvicu", prozivajući direktno, u lice, određene strukture društva, jednu po jednu... sve...

Iskreno, vrijedi pogledati i poslušati. Ali pripremite se, koliko god se ismijali, Pašovićev smijeh dere iznutra, boli.