U selektorovom izvještaju stoji da su u Takmičarski program uvrštene sljedeće predstave iz BiH, Hrvatske i Srbije:
1. Narodno pozorište Tuzla – “TO” autora Alije Isakovića/reditelj Adnan Omerović
2. Narodno pozorište Sarajevo – “KAD BI OVO BIO FILM” autora Almira Imširevića/reditelj Dino Mustafić
3. Bosansko narodno pozorište Zenica/Medjunarodni teatarski festival MESS – “PISMO IZ 1920.” autora Olivera Frljića/reditelj Oliver Frljić
4. Teatar kabere Tuzla/Kazalište Virovitica/Knjaževačko-srpski teatar Joakim Vujić Kragujevac – “PROKLETA AVLIJA” autora Ive Andrića i Nebojše Bradića/reditelj Nebojša Bradić
5. Ustanova kulture “Vuk” Beograd – “BUNAR” autorice Radmile Smiljanić/reditelj Egon Savin
6. Heartefact Fund Beograd/BITEF teatar Beograd – “HIPERMNEZIJA” autorice Selme Spahić/rediteljica Selma Spahić
7. &TD teatar Zagreb – “MRZIM ISTINU” autora Olivera Frljića/režija Oliver Frljić

Tokom Festivala publika će moći prisustvovati na više od 15 pratećih sadržaja poput izložbi, koncerata, promocija knjiga, pozorišnih predstava, javnih slušanja radio drama i slično.

Članovi Stručnog žirija su:
Haris Pašović – reditelj
Zoran Mlinarević – dramaturg
Emina Muftić – glumica

Pored Stručnog, predstave će pratiti i tročlani žiri publike, kao i novinarski žiri.

Više informacija o novitetima koje će obilježiti ulazak Festivala u drugu deceniju svog postojanja možete čuti sa audio zapisa sa današnje press konferencije kojeg možete preuzeti sa ove poveznice. https://rapidshare.com/files/2290187678/11.FBHD_-_press_25.04..rar

Obavještavamo Vas da ćete sve informacije i fotografije prije i tokom Festivala moći preuzimati sa internet stranice Festivala www.bnp.ba/festival

Iako je za ovogodišnji, jedanaesti po redu, Festival bosansko-hercegovačke drame u usporedbi s Marulićevim danima ili Sterijinim pozorjem prijavljeno znatno manje produkcija, svega 11, ono što pozitivno iznenađuje jest njihova kvalitativna ujednačenost. Pa iako na prvi pogled izgleda da se od tako malog broja predstava ne može sastaviti dobar festival držim kako će ovogodišnji susreti u Zenici donijeti izuzetno kvalitetnu selekciju, ne zbog 'genijalnosti' selektora, nego zbog činjenice da su baš sve prijavljene predstave pokazale zavidnu estetsku razinu i kvalitetno promišljanje kazališta, uz hrabro istraživanje trauma suvremenosti.

I dok su ovogodišnji Marulićevi dani i Sterijino pozorje obilježeni temom obitelji u selekciji najboljih bosansko-hercegovačkih tekstova situacija je drugačija. Iako i ovdje obitelj ima važnu ulogu i često je prisutna na sceni, tematski ovaj festival bitno određuje pitanje istine, potrage za njom i nemogućnost spoznaje postoji li objektivna istina. Preciznije: postoji li samo jedna istina? Tekstovi na ovom festivalu po kojima su nastajale produkcije i dalje u svom središtu imaju traumu rata i njezine posljedice na uništenu zemlju i, posebno, ljude. U takvom kontekstu čak i 'klasici' pisani prije rata (Andrić, Isaković) u novom kontekstu dobivaju drugo značenje i čitaju se iz perspektive devedesetih godina dvadesetog stoljeća, pretvarajući se u proročanske vizije krvavog kraja milenija na Balkanu.

Od sedam odabranih predstava samo su dvije temeljene na novom dramskom tekstu (Bunar i Kad bi ovo bio film), jedna dramski propituje prozni BH klasik (Prokleta avlija), jedna se može podvesti pod reinterpretaciju dramskog klasika (To) dok su čak tri produkcije temeljene na formi koja se može definirati kao verbatim/dokumentarni teatar koji ne polazi od zadanog teksta nego od osobne ispovijedi (Mrzim istinu, Pismo iz 1920 i Hipermnezija). Ovakva slika karakterizira suvremeno kazalište i izvan regionalnog konteksta, posebno po prevlasti dokumentarnog kazališta. Ovakav dokumentarni postupak pokazuje se kao efikasno sredstvo potrage za istinom o ratnim događajima, osobne intime prepliću se u ovoj formi s kaotičnim političkim previranjima i velikim povijesnim događajima, stvarajući kompleksnu sliku stvarnosti i malog čovjeka na vjetrometini povijesti.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini, za razliku od regionalne ili europske situacije očito nedostaje suvremenog dramskog teksta. Činjenica da se na repertoaru BH kazališta posljednjih godina nalazi manje domaćih drama (jedva trećina premijernih naslova temeljena je na domaćem tekstu) nego što je to slučaj u Hrvatskoj ili Srbiji može imati dva uzroka. Ili BH kazališta nisu zainteresirana za domaću dramu, ili kvaliteta i kvantiteta drama ponuđenih teatrima nije zadovoljavajuća i netko bi se trebao pozabaviti ozbiljnom analizom mogućeg uzroka.

Ono što ohrabruje jest činjenica da je ove godine među prijavama bilo više produkcija nastalih po novim dramama i da postoje vrlo zanimljivi dramski autori mlađe generacije (Tanja Šljivar, Radmila Smiljanić, Almir Imširević, Nikola Pejaković), koji vladaju dramskim pismom i u stanju su napisati kompetentne dramske tekstove.

Kuriozitet ovogodišnje selekcije jest činjenica da su čak tri predstave iz BH selekcije izabrane i za Sterijino pozorje (Bunar, Hipermnezija i Mrzim istinu), a jedna za Marulićeve dane (Mrzim istinu), festivale nacionalne drame u Srbiji i Hrvatskoj. Kad se tomu doda i Prokleta avlija (izabrana samo za BH festival, ali se formalno mogla kvalificirati i na druga dva), očita je sve jača kulturna povezanost prostora 'razbijenog' ratom, a povezanog vrlo sličnim jezicima. Postoji veliki broj umjetnika, kao i 'običnih' stanovnika regije koji se u nacionalnom smislu ne mogu ili ne žele odrediti jednoznačno i ostati unutar čvrsto zadanih državnih granica. Kako je scensku umjetnost puno teže omeđiti 'nacionalnim granicama' kazalište sebi može dopustiti slobodu propitivanja je li i koliko je pripadanje nekom nacionalnom entitetu, državi ili vjeri ključno za osobnu realizaciju na početku 21. stoljeća.

Izuzetna živost kazališta temeljenog na BH tekstu pokazuje se i kroz raznolikost autorskih poetika i pristupa predlošku, pa je u estetskom smislu i na ovom malom presjeku produkcije vidljivo svo bogatstvo scenskog života. Snažna umjetnička osobnost Olivera Frljića koja za sobom povlači i autorsko uključivanje glumaca stvara kazališnu formu potpuno različitu od redateljskog postupka Egona Savina koji u Bunaru, poštujući dramu od koje polazi minuciozno plete psihološke odnose. Jednako se tako adaptacija i režija Proklete avlije Nebojše Bradića potpuno razlikuju od kazališnog i snažnog autorskog pristupa Selme Spahić (Hipermnezija) temeljenog na intimnoj ispovijedi. Imširevićeva i Mustafićeva scenska reminescencija na ratne godine (Kad bi ovo bio film) premda temeljena na drami kao i To Isakovića i Omerovića bira potpuno drugi postupak, pa će ovogodišnji festival svjedočiti svoj raznolikosti autorskih pristupa u istraživanju suvremenog teatra.

Kazališna potraga za istinom o traumi kroz koju je prošla Bosna i Hercegovina ne nudi konačne odgovore, niti tu 'definitivnu' istinu pronalazi, ali kazališna umjetnost i postoji da bi postavljala pitanja (ponekad bolna i provokativna), a ne da bi na pladnju nudila odgovore. Do neke prave i konačne istine vjerojatno nikad nećemo doći, ali ne treba odustati od potrage za njom, a upravo tome ćemo svjedočiti na 11. Festivalu bosansko-hercegovačke drame.

Jasen Boko

Jasen Boko rodio se u Splitu, 1961., diplomirao je Dramaturgiju i Svjetsku književnost u Beogradu. Radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split kao dramaturg, a od 1994. radi u splitskom dnevnikuSlobodna Dalmacija kao novinar-komentator i kazališni kritičar. Više od deset dramskih i lutkarskih tekstova za djecu igrano mu je u profesionalnim kazalištima Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, mnogi od njih su i nagrađivani, a među njima izdvajaju se KAKO JE TONKICA KUPOVALA KRUH (Mala scena, Zagreb) Lepeza mladosti, (Gradsko kazalište lutaka Split), Kazališni sat (desetak produkcija u više zemalja), te I tako ja Kata dobila brata u osječkomDječjem kazalištu. Objavio je knjige Kazališni sat i druga drama (1995.), Nova hrvatska drama (2002), izbor iz hrvatske drame devedesetih, te Tin - Trideset godina putovanja (2005.) biografiju Tina Ujevića.

Predavač je kolegija Lutkarstvo i scenska kultura teScenska kultura na Filozofskom fakultetu u Splitu. Surađivao je i kao dramaturg na brojnim kazališnim projektima u Splitu, Zagrebu, Virovitici i Mariboru i preveo više dramskih tekstova s engleskog jezika igranih u profesionalnim kazalištima i dramskom programu Hrvatskog radija. Akademsku sezonu 1993/94 proveo je u New Yorku gdje je kao Fulbrightov stipendist (mladi umjetnik) sudjelovao u post diplomskom programu dramskog pisanja i scenaristike na Tisch School of the Arts, New York University. U razdoblju 1999.-2001. bio je izbornik riječkog Međunarodnog festivala malih scena, a trenutno je koselektor sarajevskog Međunarodnog kazališnog festivala MESS, te umjetnički suradnik festivala Ex Ponto u Ljubljani i poljskog Gombrowicz festivala. Bio je selektor Marulićevih dana 2004., čest je gost svjetskih kazališnih festivala, te sudionik više međunarodnih simpozija.

Surađuje ili je surađivao u brojnim časopisima za kulturu i kazalište tekstovima iz kulturne problematike: Vijenac, Zarez, Kolo, Frakcija, Glumište, Kazalište, Republika, slovenskiMaska i Delo... Više radio drama i adaptacija izvedeno mu je u Dramskom programu Hrvatskog radija, a povremeni je suradnik Hrvatske televizije i radija. Potpredsjednik je International Playwrights Foruma, tijelaInternational Theatre Institutea (ITI), te član Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog novinarskog društva.