Samo nekih dvije stotine metara vazdušne linije od administrativnog centra Zenice, stari vodeničar Galib Žiško godinama je upravljao Sušića mlinom na rijeci Kočevi. Prije nekoliko dana otišao je, kako kažu, na bolji svijet, a skoro do posljednjeg dana života brinuo je o istorijskom raritetu, vodenici usred grada.

Kad smo ga posljednji put posjetili, prije nekoliko godina, žalio se da posla ima sve manje, da rijetko ko dođe samljeti žito na mlinu. Prvobitno Mühlbacherov mlin. Nazvan po Austrijancu koji ga je izgradio oko 1880. godine, napravivši podzidu na Kočevskom jazu. Drvenu vodenicu sa dva točka radio je za austrijsku vojsku,a u periodu između dva svjetska rata prodaje ga porodici Drage, Franje i Mije Sušića, po kojima se mlin i danas naziva. Oni su godinama radili za zeničke pekare i tadašnju fabriku makarona koja je obitavala u tom gradu, a od 1948. Mlin je nacionalizovan i država u njega postavlja Galiba Žiška kao «državnog namještenika».

Samo nekih dvije stotine metara vazdušne linije od administrativnog centra Zenice, stari vodeničar Galib Žiško godinama je upravljao Sušića mlinom na rijeci Kočevi. Prije nekoliko dana otišao je, kako kažu, na bolji svijet, a skoro do posljednjeg dana života brinuo je o istorijskom raritetu, vodenici usred grada.

Kad smo ga posljednji put posjetili, prije nekoliko godina, žalio se da posla ima sve manje, da rijetko ko dođe samljeti žito na mlinu. Prvobitno Mühlbacherov mlin. Nazvan po Austrijancu koji ga je izgradio oko 1880. godine, napravivši podzidu na Kočevskom jazu. Drvenu vodenicu sa dva točka radio je za austrijsku vojsku,a u periodu između dva svjetska rata prodaje ga porodici Drage, Franje i Mije Sušića, po kojima se mlin i danas naziva. Oni su godinama radili za zeničke pekare i tadašnju fabriku makarona koja je obitavala u tom gradu, a od 1948. Mlin je nacionalizovan i država u njega postavlja Galiba Žiška kao «državnog namještenika».