Svi pričaju o humanosti, a niko od zvaničnih ili nezvaničnih ekipa spasavanja nije evakuisao ni jednu osobu sa teškim oblicima invaliditeta, sem u Zavidovićima i Maglaju, gdje su prvo evakuisani paraplegičari i slijepe osobe!

Zašto to nismo vidjeli, zašto o tome nismo mogli pročitati?

Odgovor je jednostavan: nikoga, ama baš nikoga, počev od zvaničnih ekipa civilne zaštite i raznih volontera, pa onda tako i medija, nije interesirala sudbina tih ljudi, koji u takvoj situaciji nisu mogli ništa učiniti na svojem spasenju.

Gledali smo na brojnim tv stanicama, kako se utrkuju novinarske ekipe, koja će prije doći do nekog odsječenog naselja. Tako smo gledali isto i brojne ekipe dobrovoljaca, koje sada nazivaju volonterima, kako se utrkuju ko će prije u odsječena naselja odnijeti pomoć u hrani. Snimci pokazuju, kako pomoć uručuju zdravim osobama, a ni na jednom snimku nema ni jedne jedine osobe sa težim invaliditetom.

Nikome izgleda ni na kraj pameti nisu bile osobe osobe sa teškim oblicima invaliditeta!

SREĆA je da postoje odgovorni članovi uže i šire porodice, a tu i tamo i po neki susjed, pa se zahvaljujući njihovim nadljudskim naporima nije desilo stradanje takvih osoba ni u Ze-do kantonu ni u Doboju!

Interesantno, ni jedan odgovorni rukovodilac Civilne zaštite i drugih struktura, počev od opštine do Federacije BiH uopšte se nije sjetio ove populacije.

Da priča ne bude šuplja, evo i činjenica o broju osoba sa veoma teškim invaliditetima, koji su bili izloženi poplavama sa različitim posljedicama: Nemila (6), Orahovica (3), Kočevski sliv (3), Topčić Polje (3), Doboj - jug (7), Zavidovići (10), Maglaj (6), Babinski sliv (11), Gornja Gračanica (3) i i Doboj (26).

Osoba sa stepenom invaliditeta ispod 90% je daleko više, pa ni o njima se zvanične strukture, dobrovoljci, razni donatori i naravno mediji, nisu sjetili, kao ni osoba sa teškim invaliditetom 90÷100%.

Naveo sam i nepoplavljena mjesta iz razloga što su i po 15 dana bili odsječeni od svijeta, a to znači bez medicinske pomoći, bez mogućnosti nabave specifičnih higijenskih potrepština i naravno i nekih namirnica.

Istina, evakuisani su bubrežni bolesnici, koji moraju imati 2÷3 puta nedjeljno dijalize, te smješteni u Penzionerski dom sa stacionarom. To se desilo na izričit zahtjev tih osoba i njihovih porodica, a od zvaničnika se niko nije ni sjetio da to ljudi sa nevoljama u još većoj nevolji.

Predsjednica Udruženja paraplegičara i ostalih tjelesnih invalida Doboja mi se javila, nakon izmještanja iz dobojskog pakla. Svi njihovi članovi su evakuirani na sigurno, ali u duhu ovoga šta sam kazao!

Evo i kako su u svemu ovome prošli članovi našeg Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica: jedna članica je ostala bez odbrambene podzide dužine cca 125 metara, koje Kočeva odnijela kao i nekoliko gospodarskih objekata iz dvorišta; jedan član je zahvaljujući sestri i zetu iz Zenice evakuisan iz poplavljene kuće u Nemili; jedan član se zatekao u Zenici, a kuća u Orahovici je bila desetak dana odsječena od svijeta; tri člana iz Nemile su uz svoje komšije prokopali kanal za odvodnju vode i tako se spasili najgorega; član koji živi na kanalu sam a u statusu je tetraplegije (nepokretan) ima sada problem mulja u dvorištu i podrumu zgrade; dva člana u Gornjoj Gračanici su kratko bili odsječeni cestovno, a struju nisu imali duži period, tri člana iz Babinskog sliva su cestovno odsječeni bili čak 15 dana. 

Na svu sreću, svi naši članovi su živi i onoliko zdravi, koliko se može biti! Uzgred, prostorije našeg udruženja su bile poplavljene povratnim fekalijama iz kanalizacije. To nam se dešava dugi niz godina čim je veliki vodostaj Babine Rijeke i Bosne, pa kanalizacija nema dobro oticanje i javljaju se povratni tokovi.