- Mi smo dvoje ljudi koji su DVA DANA ZAREDOM u sekundama, radi upravo takvih, izbjegli da stradamo zbog njihovih , tako reći hirova ili zbog dokazivanja ne razmišljajući - ni o čemu! Samo je bitno da budu viđeni, da se o njima priča po čaršiji "kakvo je auto i kako pići, koji frajer je za volanom".
- Prvi dan, ne znam zašto, ali sam bila iza momka četri metra prelazeći ulicu NA ZEBRI!! On ispred mene od dolazećeg autobusa nije ima šanse da vidi što sam JA, koja sam bila iza njega, četri metra - na svu sreću (ne znam zašto),ugledala krajem oka samo kraj auta koje se kretalo brzinom minimum 150/h. Da nisam vrisnula STANI!! ,moj partnerov slijedeći korak bi bio definitivna smrt...
- Drugi dan, isto mjesto, dok smo sjedili na zidu kraj rijeke Bosne na Bulevaru... Upita me; "Vidi,prazna klupa, hoćemo li sjest?", a ja kažem; "Neka, lijepo nam je ovdje na zidiću". Nastavljamo razgovarati, škripa se čuje, prasak kao bomba, prašina se diže. Okrećemo se, instiktivno trčimo samo desetak metara od nas, stablo je isčupano, auto je na krovu, i mlada djevojka priklještena ispod stabla... Izvukli su je živu ali nepomičnu...
- Dva dana zaredom krivina na Bulevaru, tj. preko puta kafe Obale - jedan dan - sreća , a šta bi vi rekli za drugi dan?
- Čuda se dešavaju, nama dva puta u dva dana zaredom,ali svaku noć to sanjamo.Zaboraviti nećemo, a šta da smo sjeli na tu klupu? To bi sada bili mi.. ali nažalost stradala je mlada djevojka i vidjeli smo je, vidjeli smo prizor koji nas proganja u snu, ALI ZAŠTO I DO KAD??!
Imena autora osvrta poznata redakciji Portala Zenicablog
