Rudar Adnan Šišić, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica, doživio je gubitak svijesti, a potom spašavanje, prebacivanje u bolnicu...sebi je došao u Kantonalnoj bolnici... U rudniku je počeo da radi prije samo četiri dana, zajedno sa Hajrudinom Bradarcem, jednim od pet kolega koje nisu preživjele nesreću. 

Nažalost, Zenica je ponovo u žiži svjetske javnosti. Nakon protesta, posljednjih poplava, opet crne teme, ovaj put, najgora - stradanje u zeničkom rudniku ...

Pred ulazom u okno Raspotočje vladala je teška, sumorna tišina. A stotine ljudi je bilo pred njom. Porodice 34 rudara, koji su dan ranije sišli u jamu po kruh od sedam kora, nijemo su čekale pred oknom da ih nakon 20 sati, koliko su nakon gorskog udara proveli u grobnici pod zemljom, izvuku na površinu. Čuo se samo šušanj pohabanih cipela, kotrljanje suza niz usahle obraze i prigušeni jecaji. Ni novinari, čitava armija njih, kao da nisu bili živi: kamermani su tiho nosili teške stalke za kamere, fotoreporteri su se trudili da prebučno ne škljocaju aparatima, reporteri su šapatom slali izvještaje u redakcije…Svi kao da su plašili da će svojim pokretima pomjeriti tle i ponovo potresti rudare, zbijene u mišju rupu, dolje pet stotina metara pod zemljom.

U Rudniku mrkog uglja Breza radim od svoje dvadesete godine, a rođen sam 1982. Trenutno obavljam poslove Smjenskog nadzornika ventilacije. Moj radni dan počinje od ranog jutra, od šest sati, jer na posao dolazim prije ostalih da bih obukao radno odijelo, stavio rudarski šljem i dobio zaduženja poslova koje moram prenijeti radnicima. Već sa samim buđenjem počinje kako moja, tako i briga mojih najbližih, a posebno u zadnje vrijeme, otkako se stalno dešavaju nesreće u rudnicima (kako u Brezi, tako i u ostalima).