A ljudina Mehmed, skromni rudar, ostao je sve ono što je bio i prije stradanja, prije teških operacija spašavanja života u Italiji. Fin, pošten, prepošten za ovakvu Bosnu. Prije tri godine, našao je novčanik pun para i preznojio se kako da nađe vlasnika. Uspio je na kraju. Gospođa Smilja Karaman sigurno mu je i danas zahvalna. Mehmed je bio i ostao ljudina i kad je prvi nakon vijesti o nesreći, bez sekunde razmišljanja, došao da daruje krv stradalim navijačima Fudbalskog kluba Sarajevo kod Vranduka. Vratili su ga, jer je i sam loše poslije silnih operacija, toliko da umalo njemu treba doza krvi. A stradao je i kao pripadnik čete za spasavanje, spašavajući druge.
- Kada sam našao novčanik kod Muzeja, jedan prolaznik mi je dobacio: "Jah budale, uzmi to sebi, sigurno ti treba." Bože, sačuvaj! Gdje ću tuđe uzeti, je l' on normalan - kazao nam je Mehmed. Nakon operacije, želio je da posjeti Sanski Most i da ode na mezar rahmetli generala Mehmeda Alagića. Iako mu je Općina Sanski Most osigurala prijevoz, on je skromno, rudarski, za svoj novac, sjeo na autobus i uputio se u Krajinu. Javio se domaćinima tek kada je stigao i rekao da je sramota da daju pare za njega, sigurno imaju prečih u svojoj općini.
- General Alagić bio je moj komandant u Trećem korpusu. On mi je kao 22-godišnjaku stavio podoficirske činove na vojničku bluzu kada smo završili obuku. Bio je veliki borac, heroj Bosne. Došao sam da mu na mezaru proučim Fatihu - kazao je tada Dizdarević. Skoro svakodnevno vraćaju mu se slike iz okna Stranjani, 400 metara ispod zemlje, i vatrene stihije koja uništava sve pred sobom. Mehmed se drhtavim glasom prisjeća tog 14. marta 2009. godine.
- Dan-danas ne kažem da sam imao nesreću, to je bilo veliko iskušenje Stvoritelja. Bio sam buktinja, lampa mi je izgorjela, ali Allah je htio da u tom haosu nađem ispravnu lampu teško povrijeđenog kolege Nusreta Arnautovića i da izađem iz jame – govori Dizdarević, prisjećajući se kolege komorata Almira Babića, koji je izgubio život u ovoj nesreći. Danas Mehmed radi na površini, ali opet u svom rudniku, u Stranjanima. Uvijek je uz svoje komorate, prvi u akciji, posljednji kad se dijele zasluge. Pravi rudar. Iako živi i radi na drugom kraju općine, Mehmed je među prvima pohitao u jamu Raspotočje, koju je sredinom septembra zadesila tragedija. Pomagao je porodicama zatočenih rudara, stavio se na uslugu svim kolegama, bio pri ruci novinarima desetina svjetskih i domaćih agencija. I u danima nakon nesreće bio je svojevrstan vodič za sve novinarske ekipe i sve druge koji su posjećivali porodice dvojice poginulih rudara u Raspotočju.
