Čim smo nabavili perad, komšije počeše gunđati na smrad, govoreći kako im je dosta sela i seljaka. Gledali su na sve načine da nas ocrne i da nam napakoste, kako bi prestali držati perad.

Kako nisu prestali pritisci, odlučih da im se oštro suprostavim. Zato me proglasiše nasilnikom i kabadahijom i potvoriše da u bašti uzgajam indijsku konoplju. I policiju mi natovariše na vrat. Jedva se otarasih policije, uvjerivši ih da je sve to laž, i da ja nisam nikakav nasilnik ili narkoman.

 Odlučih da promijenim gard. Od danas ću biti fin sa svakim, skidaću kapu dok ih budem pozdravljao i klanjaću im se do zemlje. Postavši dobrica, komšije me krenuše začuđeno gledati i podsmjehivati mi se. Što sam im se više klanjao i sagimao, jahanje je bilo sve očitije, da bi na kraju počela dobacivanje u stilu:

 „Vidi onog pedera!“

Na kraju me, onako sagnutog do zemlje, kulturno pokušaše dokrajčiti. Jedva se izmakoh od potencijalnih simpatizera Parade ponosa.

„Majko mila, šta ću sad? Kakav gard dalje zauzeti? Šta god pokušam, ne valjam komšijama“- razmišljao sam zabrinuto.

 Odlučih da ponovo promijenim gard. Pokušaću da budem čovjek – gospodin. Da vidim da li će me takvog prihvatiti.

 Nagizdah se u odijelo sa kravatom, elegantnom kapom i cipelama, te krenuh glavnom i jedinom ulicom prema kafani, visoko uzdignute glave. Pratio sam reakcije domaćih đilkoša i frajli. Krenuše izazivački zviždukati, uz nezaobilazan podsmijeh.

- Vidi klovna što je digao glavu! Ni jedan dovratak neće ostati čitav – čujem nečiji glas, a onda gromoglasan smijeh ostale rulje u kafani.

 Pukao sam od muke, k'o zepa. Ni sam ne znam kako sam se vratio kući onako ojađen i bijedan. Gospodin, a kao najveći bijednik.

 Žena me tješila da sve to zaboravim, i da više uopšte ne obraćam pažnju na komšiluk. Naša jedina greška je bila u tome što smo došlje.

 Nisam se mogao pomiriti s tim grijehom. Morao sam stvari istjerati na čistac i saznati ko su, kakvi su, i zašto su takvi ljudi iz našeg komšiluka.

Dogovorih se sa ženom da u štali insceniram svoje samoubistvo vješanjem, a da ona plačem i jaucima privuče pažnju komšija i okoline.

 Objesim se o gredu u štali, kao oni glumci u kaubojskim filmovima, iskrenuvši glavu uz isplažen jezik. Žena me prethodno namazala nekim bijelim prahom po licu i rukama, da izgledam kao pravi pokojnik.

Nakon namještene scene, žena iz sveg glasa zavrišta i zajauka, da se čulo do pola varoši. Sjatiše se komšije i kad me vidješe onakvog, krenuše se ibretiti i moliti.

 Niko ne prilazi da me makar pokuša skinuti i možda spasiti. Samo čujem glasne uzdahe i komentare u stilu:

- Bože, kako ovako fin čovjek i gospodin da se objesi?

- Bio je najbolji čovjek u našoj varoši!

- Takvi dobri i pošteni ljudi rijetko se rađaju!

Hvalospjevi u moju čast trajali bi i duže, da mi ne puče film. 

Naglo podigoh glavu i onakav kao strašilo iz sve snage dreknem: 

- Marš svi u božiju mater, đubrad jedna!

Šok koji su doživjeli i bježanija kojom prilikom su zbog panike zaglavili u vratima, vrijedili su zlata. Lekcija je to bila i njima i meni.

 Njima, da ne možeš danas biti nečovjek, a sutra čovjek, već da prema čovjeku uvijek trebaš biti čovjek i obratno.

 Meni, da si za većinu ljudi samo kao mrtav, dobar čovjek, što sam svojom smrću i dokazao.

Da sam znao šta ću u ovoj varoši sve doživjeti, umro bih prije smrti.

 I živio kao najbolji čovjek!?

S e i d  I m a m o v i ć  - Z E N I C A