Satiru, prozu, poeziju i književnu kritiku objavljivao je u književnim časopisima cijelog regiona: "Koracima", "Međaju", "Povelji", "Trnu", "Artu 032","Bosanskoj vili", "Životu", "Mostu", "Licima", "Poljima", «Oslobođenju", "Nosorogu","Ježu", „Žikišonu“, Slobodnoj Dalmaciji", "Etni", «Ostenu», «Satirartu», «Motrištima», „Glasu“, «Diwanu», „Letopisu Matice Srpske“, «Mogućnostima», makedonskim «Razgledima», njemačkom „Ostra – Gehege“, „Književnom pregledu“...  Prevođen na strane jezike.

Zastupljen u enciklopedijama, zatim u  „Antologiji BiH aforizma“ , „Antologiji satiričnog aforizma Republike Srpske“, „Antologiji Balkanskog aforizma“, „Biserima Balkanskog aforizma“, „Azbučniku Aforizma“, „Slovenskoj antologiji“ ( Antologija slovenskih zemalja Evrope, kao predstavnik BiH ).

-  Kao jedinom bosanskom autoru, „Društvo pisaca Srbije“ i fondacija „Radoja Domanovića“, dodjeljuju mu nagradu „Exelentia satirae“, 

-  Nagrađen je potom „Slovom Gorčina“, Maka Dizdara, nagradom za najbolji poetski rukopis, 

-  Zatim za poetsku stihozbirku “Vajar u kući“, kao knjigu godine Ze-Do kantona, 

-  Tu je i godišnja nagrada „Naše Riječi“ za najbolju priču, 

-  Jedini je Bosanac uvršten u poljsku „Antologiju umjetnosti slovenskih zemalja Evrope“, 

-  Nagrađen je i za esej koji je uvršten u knjigu o Beli Hamvašu, vjerovatno najvećem intelektualcu koga je Evropa porodila, 

-  Nekoliko puta je proglašavan za najboljeg aforističara BiH, u kojoj funkciji već godinama, kako sam kaže, „tumara“ regionom kao predstavnik Bosne, 

-  Po izboru kolega kritičara, par poslednjih godina radi kao urednik za književnost u jednom od najstarijih književnih časopisa na ovim prostorima, „Bosanskoj vili“, koja u kontinuitetu izlazi na ćirilici, još od 1885. godine. 

 U posljednjoj dekadi objavio je 6 knjiga poezije i satire, a „Verbarijum cvjećki“ najnoviji je autorov koloplet leksike, semantike, filozofije, političke satire i još nekih delicija nužnih u kuhinji svakog majstora ovog zahtjevnoh žanra. Ivan Foht je aforizam definisao kao „najbolju sintezu književnosti i filozofije“. Dakle, ta nova Bogdanovićeva knjiga je promovisana u „Američkom kutku“ Gradske biblioteke.

Autor nije htio da promociju obavi pro forme, i samo sa novinarima, nego je pozvao i nekoliko prijatelja, pjesnika, satiričara i jednog mladog, nadarenog muzičara na harmonici, da daju svoj obol književnom matineu. Kad je bal, nek je maskenbal, kako reče sam B. B. Bilo je to druženje na kome su pozvani gosti dobili priliku da pročitaju štogod od svoga pisanjana, na bilo koju zanimljivu temu. Dr. Smajil Durmišević je govorio egzotičnu, istočnjačku haiku poeziju, Avdo Bašić i Seid Imamović su čitali aforizme, a sedamnaestogodišnji Harun Horić je svu tu govoranciju propratio zanimljivim mixom kompozicija za harmoniku. Od sevdaha, pa do Baha, kako je mladac najavio svoj repertoar.

Pretpostavlja se da bi stvar bila donekle nejasna, da nije bilo i starog Bojanovog druga, pjesnika i recenzenta, Željka Grahovca, koji je pokušao da sa pozicije kritičara i jezičkog stručnjaka, dešifruje i donekle objasni ono što „Verbarijum“ predstavlja a što je autor knjige ustvari mislio, ili je možda namjeravao da misli... Sve u svemu, dosadno nije bilo, štošta je rečeno a još više naglas prećutano (B.B.). Nije kasno da knjigu kupite (papir je mekan i upotrebljiv, kako autor reče, sumnjajući u čitaoce). 

„Štivo poput ovoga rijetko je kao i pravda, poštenje, normalan standard, prijateljstvo, izvjesna budućnost, radna mjesta i sve drugo što čini jednu normalnu, uređenu zemlju, a u čemu je naša jadna Bosna debelo i besperspektivno deficitarna“ – rekao je kratko autor „Verbarijuma“, za Zenicablog.