KLIKNI OVDJE da vidiš foto GALERIJU
Po riječima jednog od izvanrednih, mladih recenzenata, Seida Husića Belog, promovisana knjiga „Grad velike svjetlosti“, rukopis je veduta, odnosno zapisa o gradu Mostaru Ibrahima Kajana, knjiga koja je u prvom planu pokušaj da se osvijetli grad i njegova povijest, prije svega ona duhovna komponenta grada, tako da je ovaj rukopis, u vremenu u kojem smo, ponajprije nijemi svjedoci, itekako neophodan. Kajanove vedute apsorbiraju jedan duhovni zavičaj: grad koji je svoju priču otpočeo u petnaestom stoljeću i traje sve do naših dana. Samo jezgro grada počelo je nicati oko rijeke Neretve sa svojim kulama i svojim prvim oronulim mostom, koji je, kako veli Kajan: “Bio pridržavan lancima debljine ljudskog stegna, kako je zapisano, a oni su škripali i stenjali da su čovjeku na mostu u kosti strah urezivali! Tvrde kule na obje obale, pridržavale su lance čuvajući mostić poput krhke igračke, da u ambis ne propadne. Grede su bile crvotočne a daske bi se, jedna za drugom lomile čim bi se prolaznik neoprezno oslonio na njih, cijelom svojom težinom.” (preuzeto iz “Diwana”)
Uzevši u obzir da su S. H. Beli, Željko Grahovac i mladi profesor istorije, Alen Zečević, sa pozicija svojih specijalnosti, uglavnom rekli sve što treba da se zna o “Gradu velike svjetlosti”, novinaru ostaje samo da ih skoro doslovno citira, pošto bi sam teško došao do preciznijih odrednica Kajanovog malog književnog remek djela, koje je autor sam nazvao testamentarnim. Npr. Profesor Zečević je Kajanov uradak definisao kao sjajnu knjigu o kulturnom identitetu Mostara, koja sadrži sud iz kojeg se može izvući jednosmjernost i kontinuitet kulturne povijesti Mostara, nutriua neprekinute duhovnosti na koju autor podsjeća svojim sjajnim putopisnim grafikama džamija, tekija, turbeta, ulica, starih zgrada i objekata iz osmanskog i austrougarskog perioda, kao i poglavlja iz osebujnih biografija Mostaraca: Derviš-paše Bajezidagića, Mustafe Ejubovića, Šejh Juje, Fehmi ef. Džabića, starih mostarskih porodica Lakišića i Šarića, Mujage Komadine, Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića, Džemala Bijedića i drugih, na što je Husić Beli poentirao čitanjem svog eseja, sa podnaslovom “Multikulturalnost je naša sudbina”!
Veče je bilo propraćeno izvanrednim snimcima koje je napravio sam autor Kajan, istovremeno ih poredeći sa onovremenim, autentičnim izgledom podobro obojenim sepijom. Sala biblioteke bila je dupke puna, što prijatelja, što poštovaoca Kajanovog djela, što je u principu neka vrsta pleonazma, jer poštovaoc neminovno postaje prijatelj ( i obrnuto ) velikog pisca i ništa manje dobrog čovjeka Ibrahima. Za svojevrsnu, moglo bi se reći - tematsku ilustraciju “Grada svjetlosti”, pobrinuo se stari Kajanov prijatelj, zenički slikar Emin Skomorac, malom prigodnom izložbom prekrasnih ulja na platnu, na kojima nije bilo ništa manje svjetlosti, nego u Mostaru, pominjanom Gradu, a na kojima je bogatim koloritom i samo sebi svojstvenom poetikom, predstavio vrijeme o kome se govorilo. Ovo izuzetno veče bilo je ispunjeno emocijom, sjećanjima koja su dotakla i publiku ( jer Bosna je jedna… ), mirisom starih vremena i izvjesnim osjećanjem povezanosti koje se naprosto moglo osjetiti u prepunom prostoru biblioteke. O broju prodatih i poklonjenih knjiga ne treba govoriti, dovoljno je reći da nas je posjetio rijedak čovjek i umjetnik, Ibrahim Kajan, donoseći sa sobom dašak svježine i svjetlosti rodnog Mostara, “Grada velike svjetlosti”!
KLIKNI OVDJE da vidiš foto GALERIJU
...
