Iza sebe ima nekoliko važnih nagrada, posljednja je drugo mjesto na Beta takmičenju u profesionalnoj novinskoj fotografiji za Jugoistočnu Evropu. Njegove fotografije su nekoliko puta birane u godišnjem izboru stotinu najboljih koje su obilježile godinu u kojoj su nastale.

Razgovarao: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba

Posljednja je Munja u Srebrenici koja je iste večeri kada je nastala bila  objavljenja u svakoj važnijoj novini na svijetu.

Radiosarajevo.ba: Zbog čega poseban interes za snimanje konfliktne fotografije, protesta, elementarnih nepogoda?

Ruvić: Prije dvije godine specijalizirao sam u Irskoj tu vrstu fotografije. Fotografija je moj alat, moj način izražavanja. Ako jednom čovjeku svojom fotografijom promijenim stav, misao, raspoloženje, smatram da sam postigao cilj. Znam da moje fotke neće promijeniti svijet, ali mogu pokušati ukazati na nepravdu. Osim što je dokument, fotografija je u historiji, skidala predsjednike, izazivala i zaustavljala ratove. Dakle, ona je veoma jako oružje i koliko god maksimalno mogu, koristim se tim oružjem da ukažem na pravdu i istinu, što je i moj cilj bavljenja ovim poslom.

Radiosarajevo.ba: Nauka?

Ruvić: Student sam Fakulteta za Kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu. Na Fakultetu ponovno fotografija. Posljednjih mjeseci pišem knjigu na temu o upotrebi fotografije u obavještajnim službama. Posebnu zahvalnost dugujem dekanu prof. dr. Nedžadu Korajliću, osim mentorstva i revolucije kao novog dekana na Fakultetu, imam i jako veliku potporu i nesebičnu pomoć za svoju nauku i radove.

Radiosarajevo.ba: Otkud fotografija u Dadinom životu? 

Ruvić: Fotografija je došla kao sporedna ljubav, u kombinaciji s muzikom, koju sam ranije gledao kao budućnost, školovanje i vizija za ostatak života. Svirao sam klavir, gitaru i jazz trubu i svakako da je muzika ostavila velike tragove, ali do te granice, da mnogo stvari radim uz nju, ali i sviram u lokalnom sastavu. Međutim, spletom okolnosti, fotografija je postala moj ostvareni san, način života i borbe za neke veće ciljeve.

Pogledajte fotografije Dade Ruvića 

Radiosarajevo.ba: Kako si uspio veliku ljubav ostvariti kao izvor egzistencije, kada si ustvari zaradio prvi novac fotografiranjem?

Ruvić: Fotografijom sam se počeo baviti ne tako davno, 2007. godine. Živio sam fotografiju. Svakodnevno sam radio priče. Bježao iz škole da bi fotkao događaj. Pravio fotke. Tražio sam sebi povod, ali sam radio, stvarao. Imao sam mali džepni fotoaparat, koji nije bio ni u kvalitetu današnjih mobitela, ali ko me je pitao? Sjećam se, po svoj prvi profesionalni aparat, morao sam čak u Beograd ići, i to od novca od ekskurzije, na koju nisam ni otišao. Tako je sve počelo, nekoliko dnevnih novina, magazina, agencija, potom je došao Reuters.

 
Dado Ruvić, FOTO: Radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba.: Vrhunac dosadašnjeg rada?

Ruvić: Vrhuncem ne smatram fotografiju koju je neko odabrao za najbolju. Fotografiju koja je bila na naslovnici nekih svjetskih novina. Vrhuncem smatram kada moja fotografija pokrene neke promjene, stavove, raspoloženje. Kada potakne nekog na bijes, na bolje obavljanje svog posla, na nešto treće. Nikad fotografiju nisam smatrao čistom umjetnošću, ne volim ni kada me zovu umjetnikom, ona je oduvijek bila moje oružje, moj alat, moj način izražavanja, kojim sam pokušavao mijenjati određene stvari. Priznajem, ne volim ni čistu novinsku fotografiju. Volim da su lijepe, primamljive za oko, da budu drukčije, kada privuku gledaoca, i kada zakopa malo dublje, da mu sruše prethodno izgrađeni stav svojom brutalnom realnošću i porukom koja se nalazi ispod.

Radiosarajevo.ba: Mnogi su danas skloni ocjeni da je tehnika pojela onu suštinu, smisao prave fotografije. Kako ti gledaš na to i koliko je u nastajanju pravog fotografskog rada bitna tehnika odnosno aparat koji koristiš?

Ruvić: Nerijetko pravim bolje fotografije telefonom, nego fotoaparatom. Tehnika nije presudna da bi se napravila dobra fotografija. Bitna je samo ideja, zamisao, želja, smisao. Sve ostalo je nevažno. Džaba vam šasija dobrog trkaćeg automobila ako je unutra motor koji ne možete ni pokrenuti. Identično je i s fotografijom.

Radiosarajevo.ba: Šta najviše voliš fotografirati?

Ruvić: Najbolje funkcioniram pod velikom dozom adrenalina, brzine. Najbolje fotke pravim upravo u tim situacijama, kada gori tlo pod nogama, kada je frka. To nije bitno da li snimam nerede, poplave, spašavanja, ili pak fudbalsku utakmicu. Sve to podjednako iziskuje prije svega kondiciju, spremnost, reakciju. I, prema mom mišljenju, što je najbitnije u mom radu, tada sve snimljene moraju imati taj proumjetnički šmek, koji će donijeti drukčiju sliku tog događaja. Ako u to uračunate da moram fotke među prvim poslati, ponekad je jako naporno.

Radiosarajevo.ba