- Moj suprug po zanimanju je bio VKV vozač. U ratu je bio dva puta ranjen. Porijeklom je bio iz Rogatice, odakle su on i njegova majka u vrijeme agresije predvodili zbijeg. Godinama nije imao posla. Kratko je radio za jednu privatnu firmu u kojoj se dostavljala pošta. Kada je dobio posao u rudniku, skakao je od sreće. Stalno je sinu i meni tepao. Najbitnije mu je bilo da smo mi sretni. Mom suprugu to je bio četvrti radni dan, a prvi put da ide u drugu smjenu - priča Mirzeta brišući suze. Tog dana, prije nego što će krenuti na posao, slušao je šehidske pjesme.
- U posljednje vrijeme stalno je slušao šehidske pjesme i predavanja o islamu. I tog dana, kada sam došla kući oko 11 sati, slušao je šehidsku pjesmu. Kada se približilo vrijeme da ide na posao, dvoumio se šta će jesti. Inače nije bio izbirljiv, ali taj dan se nikako nije mogao odlučiti. Kada je krenuo, stala sam na prozor, kao i prethodnih dana kada je išao na posao. Na igralištu se okrenuo, pogledao u prozor i poslao mi poljubac. U tom momentu pomislila sam: Bože, da li je ovo neki znak - prisjeća se supruga poginulog rudara. Nekoliko sati nakon što joj je suprug poslao posljednji poljubac, čula je za nesreću.
- Otišla sam ispred rudnika, kao i članovi porodica drugih rudara. Cijelu noć bila sam tamo. Nisam slušala šta drugi govore niti sam htjela znati šta pišu i objavljuju mediji. Nadala sam se da će moj Hajrudin ipak… - priča Mirzeta i tada joj nestaje glasa. Dalje nije mogla, bol je ipak prevelika...
Hajrudin je bio strastveni navijač nogometne reprezentacije BiH.
- Osim šehidskih, slušao je pjesme navijačke skupine „BH Fanaticos“. Nekad je tako jako znao pojačati da sam ga morala upozoravati da stiša. Ali, on je govorio: To su naši Zmajevi - ispričala nam je Mirzeta.
