Pasji se živi u zemljama kakve su naše, u kojima je konačna mjera života svakog čovjeka to koliko mu je ljudi došlo na sahranu.

Kakav je to čovjek bio, pola mu je grada bilo na sprovodu, po tri sata se čekalo u redu za sućut! Tako se kaže...

Mogao si tog čovjeka, pokojnika, poznavati decenijama, a da mu nikada ne pružiš ruku u nevolji, u kojoj je proveo život. Moglo ti je biti svejedno za njega, mogao si mu zavidjeti, mogao si ga prezirati, ali na sahranu ćeš mu doći. Jer mi vodimo računa o svojim mrtvima. Mrtvi su uvijek naši.

Dok su bili živi, nisu nam trebali. Sve naše „mi“, sve naše timove - naš duh je timski duh – čovjek pojača tek kad umre. Mi zbrajamo mrtve, iz onoga što je mrtvo crpimo snagu.

Dok je živ, čovjek je sam. I sam svoj problem. 

Mrtvi ovdje tvore zajednicu, mrtva je naša zajednica. 

Mrtve mi volimo, mrtva je naša ljubav.

Živima sve najgore, o mrtvima sve najbolje - daleko je dosegnula naša mrtva misao.

Kad čovjek umre – tu mi preuzimamo. Jer nama čovjek valja tek kad umre. Stoga ga, dok je živ, tjeramo u smrt. Tako, mi imamo naše mrtve književnike („naš nobelovac Ivo Andrić bio je povučen čovjek“), naše mrtve političke lidere („naš Zoran bio je vizionar, to je glavom platio“), naše mrtve vođe („nema više našeg Tite“)... i naše stradale.

Mrtvi su naše najveće bogatstvo. Ne dao naš Bog ( a „Bog je mrtav!“) da neko dirne u naše mrtve. Što ih je više, mi smo veći, istorijom i kulturom bogatiji. Dok su naši mrtvi bili živi, mogao je poslodavac štedjeti na mjerama sigurnosti, mogli su rudarski kopovi biti nesigurni preko svake mjere, mogle su rudarske familije biti bez ljekova, rudarska djeca bez udžbenika i toplih cipela, ali budite sigurni: mi ćemo naše mrtve oplakati kako dolikuje. Dan žalosti je, napokon, jeftiniji od mjera sigurnosti.

Šta smo za naše mrtve učinili dok su bili živi?

Ništa.

Šta ćemo učiniti za njih, sad kad su mrtvi?

Sve!

A šta je to „sve“?

Ništa. 

Piše: Andrej Nikolaidis 

(zurnal.info)