Spahić je za reprezentaciju BiH debitirao protiv Rumunije 7. juna 2003. godine u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Portugalu. Za državni tim odigrao je ukupno 77 utakmica pri čemu je postigao tri gola. Zvjezdan Misimović, rekorder po broju nastupa za naš tim (83), prvi meč za našu selekciju upisao je 18. februara 2004. godine u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije, dok je godinu dana nakon njega, 2. februara 2005. godine, u susretu protiv Irana rezultatom prvi put zaigrao Senijad Ibričić koji je odigrao 41 utakmicu i postigao četiri gola. Iako ne znamo sve razloge odlaska našeg trojca iz reprezentacije, sigurno da je jedan od razloga bio nastup na velikom takmičenju kakvo je Svjetsko prvenstvo. Ovdje ćemo se prisjetiti onoga po čemu ćemo pamtiti Misketa, Spahu i Ibru.
Dvomeč s Belgijom
Kvalifikacije za Mundijal 2010. godine u Južnoj Africi bile su prve u kojima smo se domogli baraža. Selekcija predvođena unikatnim Miroslavom Ćirom Blaževićem našoj je državi donijela neviđenu euforiju. Vjerovatno nijedne kvalifikacije pa ni ove posljednje nisu bilo toliko naelektrisane pozitivnom energijom od početka do kraja. Razlog tome leži u činjenici da smo imali nezgodnu grupu s aktuelnim evropskim prvakom Španijom, polufinalistom Eura 2008 Turskom i talentiranom Belgijom, a bili smo tim koji tek treba da se gradi.
Prevagu u kvalifikacijama napravile su fenomanalne predstave našeg tima protiv Belgije u proljeće 2009. godine, kad smo ih u gostima savladali sa 4:2, a kući sa 2:1. Tada je Ibričić igrao po bokovima iako vjerovatno nikad do tada u karijeri nije igrao na tim pozicijama. Misimović je u gostima od ukupno šest golova datih Belgijancima asistirao čak tri i postigao jedan, a Spahić predvodio našu odbranu u oba meča.
Ibričićev gol Armeniji
Armenija je također igrala protiv nas u kvalifikacijama za Mundijal 2010. godine. Znamo da ne važi za protivnika koji će vas zabrinuti, ali su reprezentacija koja je jako nezgodna na domaćem terenu. U kvalifikacijama za Euro 2008 kod kuće su pobijedili Poljsku, te igrali neriješeno s Portugalom i Srbijom. Tokom kvalifikacija za Mundijal 2010 godine pobijedili su Belgiju, a dvije godine kasnije u kvalfikacijama za Euro 2012 odigrali neriješeno s Rusima, dok su sa po 4:1 ispratili Slovačku i Makedoniju. Nama je ta utakmica bila od velikog značaja, jer nakon nje je slijedio domaći meč s Turskom, pa onda završetak kvalifikacija s Estonijom i Španijom. Pritisak je rastao, ali smo uspjeli pobijediti golovima Senijada Ibričića i Muslimovića.
Virtuozni Miske
Najbolja utakmica našeg tima otkako je na klupi selektor Sušić jeste ona u Zenici protiv Grčke, kad smo slavili sa 3:1. Barem selekor tu utakmicu izdvaja od ostalih. Tad je uz Edina Džeku, najbolji igrač utakmice bio i Zvjezdan Misimović, koji je Dijamantu asistirao dva pogotka, a također učestvovao i kod trećeg našeg gola. Slavili smo sa 3:1. Misketa ćemo pamtiti i po slalomu kroz odbranu Francuske 2006. godine nakon što su Tricolori došli na Koševo kao viceprvaci svijeta. Nećemo zaboraviti ni njegov ostanak u reprezentaciji nakon “pisma trinaestorke” kad smo ostali bez velikog broja reprezentativaca isfrustriranih radom tadašnjeg fudbalskog saveza. Tad je Miske ostao i učestvovao u senzacionalnoj pobjedi nad Norveškom 2007. godine te postigao gol iz slobodnog udarca.
Hrabro srce Emirovo
Već smo spomenuli dvomeč s Belgijancima, ali ne i veličinu Emira Spahića tokom tog dvomeča. Naime, tokom prve utakmice u Belgiji dobio je snažan udarac od jednog protivničkog igrača, pa je morao napustiti teren. Kasnije ga je ekonom Fuad Kečo našao kako u svlačionici leži bez svijesti. Sa stadiona je odveden u kolicima, a već četiri dana kasnije odigrao je cio meč na Bilinom Polju protiv Belgijanaca. Nešto slično se desilo i u spomenutom meču protiv Grčke u Zenici kad je imao probleme sa sinusima. Dok smo vodili Grčku sa 3:0, Spahiću je pozlilo, a doktori su zatražili da napusti teren. Ipak, Spaha je odbio i odigrao meč do kraja. Ovi momci su obilježili dug i uspješan period našeg tima. Donijeli su nam mnogo radosti i zahvalni smo im na tome. Svojim igrama su veselili navijače svojih klubova i naše zemlje. Sad je red da ih neko zamijeni. Nadamo se da će taj “neko” donijeti još veću radost, ali i da nikada nećemo zaboraviti šta su uradili momci koji su nas odveli u Brazil.
autor:
