piše Mirsad Mahmutović, Rijaset.ba
Poslije tog saznanja ovo selo nekako postade meni drago. Vremenom, upoznao sam neke ljude iz Šerići, i doista bili su predivni ljudi, puni vjere u dragog Boga i puni pouzdanja u sebe i velike ljubavi prema svom selu. Među njima sam upoznao h. Ibrahima Ćajlakovica i njegovu hanumu Rebiju i svih pet sinova. U Šerićima je bilo mnogo i još uvjek ima: imama, hadžija, hafiza, muallima i mnogih drugih dobrih ljudi.
U vrijeme kada je našu zemlju pogodilo nevrijeme, odnosno poplave i veliki odroni zemlje, stanovnici ovoga mirnog sela preživljavali su pravu dramu. Allah dž.š. je dao pomjeranje zemlje s obje strane Šerića. Sjedne strane nalazi se stara džamija i greblje, a s druge strane sela veliki i prostrani dijelovi oranice i voćnjaka. Upravo u neposrednoj blizini stare džamije zemlja se pokrenula i jednostavno progutala kuće koje su se tu nalazile. Ni mezari nisu pošteđeni. Neki su nestali u dubokoj provaliji, a neki su ostali na vidnom mjestu, dobro oštećeni, zakrenuti i popolovljeni. O ovom događaju pisala je bosanska i svijetska štampa. Slike na televizjskim ekranima smjenjivale su stravične prizore, koji će ostati u našem pamćenju.
Upravo tada u tim danima dok je tuga vladala ovim selom zenička televizija je objavila smrtovnicu da je na ahiret preselila Čajlaković Rebija. Poznavao sam tu ženu, bio prijatelj sa njenim muzem r. Ibrahimom, kao i sa njenim bratom Asimom Zvekićem. Odmah što mi je naumpalo bilo je da je ta žena rodila i othranila pet sinova i svi su imami. Jedan od njih je i hafizu-l-kur'an, Muhamed ef. imam u Sarajevu, Zekerijah i Fehim ef. imami u bošnjačkim džematima u Švedskoj. Mujo je vjeroučitelj u Zenici, a najmladji Abdullah je imam u Austriji. Od ženske djece rodila je Aišu, Nazu, Zejnebu i Suvadu. Dvoje djece je umrlo još dok su bili mali.
Put do Šerića horor za sjećanje
Svi putevi za Šeriće su blokirani. Odroni zemlje na putevima prekinuli su svaku komunikaciju. Jedina mogućnost da se dođe do sela je helikopter ili preko brda, pa šta bude. Nema dovoljno vremena, dženaza će se klanjati u petak 23. maja 2014.g. u selu Šerići, poslije džume namaza. Iz Visokog krećem u ranim jutarnjim satima. Iz auta kontaktiram neke ljude i kažu mi da malo auto ne može u Šeriće. Jedina mogućnost je neko terensko auto, jer se putuje preko brda i livada kroz šumu do sela Orahovica, Jasrtebac, Vukotice, pa u Šeriće. Uspjevam dogovoriti sa Ismet ef. Bašicem, imamom Kočevske džamije i Farukom Avdićem koji je svog džipa dao na raspolaganje. Krenuli smo prema Šerićima. Negdje oko polovice puta susrećemo Rebijine sinove koji se vraćaju nakon što su obavili dženazu majci. Kažu klanjali su majci dženazu i ukopali njeno tijelo pored mezara njenog muža h. Ibrahima koji je preselio 15. januara 2006. g. kada je bila dženaza r. Ibrahimu kiša je padala, kao da je prolom, nešto slično kao ovih dana. Susrećemo i Asima Zvekića, Rebijinog brata. Pitam ga ko je ostao u Ibrahimovoj kući. Kaže: “Niko, kuća je zaključana“. Bože dragi kuća u kojoj se rodilo jedanaestero djece, od kojih je osmero živo, a sada nema nikoga. Ali, mi nastavljamo dalje, želimo stići u Šeriće i posjetiti još neke ljude. Ovaj put je poput horor filma, malo putem a više ledinama i šumom, uz rijeku, preko vode i tako redom do samoga sela. Kada smo stigli u selo bilo je vrijeme ikindije namaza. Odlazimo u džamiju i zatičemo ljude u namazu, klanjaju, mole se Bogu i vjerovatno Ga pitaju zašto se sve ovo događa njihovom selu. Nakon namaza spuštamo se u podrumske prostorije džamije gdje zasjeda Krizni štab. Pošto nas ugledaše ustadoše s poštovanjem, te među njima govori Vehab Halilović kao da je ratno stanje. U selu nema struje, ali srećom ima agregat, pa u tim prostorijama mogu gledati vijesti i saznati šta se događa u drugim krajevima naše zemlje. Upravo tada stigao im je DVD od fudbalera Džeke. Džeko im poručuje da nisu sami, da je cijela BiH s njima. Mladići i djevojke pune baterije svojih mobitela, ali kredita je sve manje. Neko im izvrši dopunu ali se brzo potroši jer je potreba za komuniciranjem veća i neophodnija. Mladi efendija Senaid Kovačević okrće se tamo-ovamo, želi pomoći svakome, popričati sa ljudima, a svojih problema ima na pretek. Pokazuje nam svoj mobitel. Kaže ima još dvije marke razgovora i čuva ih za nedaj Bože. Pitamo za Azizu i Fehima Halilović, roditelje Sakib ef. Halilovica koji je imam u Švicaskoj. Kažu Fehim je preselio na ahiret, a Aziza se odselila u Žepče kod kćerke. Napuštamo ove ljude i odlazimo na mjesto gdje je zemlja progovorila.
U posjeti kod h. Bekir efendije
Nakon razgovora sa imamom i članovima Kriznog štaba odlazimo u kuću h. Bekir ef. Čelenke, imama u penziji. Imamsku službu obnašao je u susjednom selu Jastrebcu, a živi u Šericima gdje se i rodio. Gledam Bekir ef. Nije nekadašnji, tužan je, iscrpljen, isprepadan. Pokušavam da ga oraspoložim, ali teško. Kaže: “Sve sam vidio, sve se dogodilo pred mojim očima. Kuće koje su bile od tvrdog materijala se raspadaju kao da su od papira. Jedna od njih je bila velika, ogromne vrijednosti od pola miliona KM. Ali je otišla u provaliju, ništa nije kao što je bilo. Ljudi su izbezumljeni, isprepadani i niko nije siguran. Otišli su i mezari, njih oko četrdeset.“ Ali ovi ljudi imaju nadu u bolje sutra, vjeruju u Boga i svoje kvalitete. Ne nadaju se mnogo u pomoč ljudi, ali su zahvalni stanovnicima Vrselja, Gluhe Bukovice, Teslica koji su odmah nakon zatvaranja puteva preko brda dosli u Šeriće, sa prvom pomoći.
Napustili smo Šeriće u akšamsko vrijeme, u povratku smo sreli nekoliko terenskih vozila koja voze vodu za piće stanovnicima koji ih očekuju. Neka im bude sretno i hairli, neka dragi Allah Uzvišeni olakša ovim ljudima i neka ih poštedi od daljnih iskušenja. Amin.
