U Zenici je dovoljno kazati "hadžija Edin Beganović" i svi znaju da se radi o dobrom čovjeku, patiroti, poduzetniku i nadasve poznatom humanisti i velikom vakifu Islamske zajednice. To je čovjek koji je stalno u pokretu, uvijek raspoložen i vedar, pun optimizma i stalno spreman učiniti dobro. U to sam se uvjerio bezbroj puta, a posebno sam to mogao svjedočiti kad sam radio kao imam u džematu Trgovišće-Mokušnice, u prigradskom naselju Zenice prije desetak godina.
Neki dan sam ga posjetio povodom mubareka. Njegova firma Agroekonomik uselila je u nove, tek kupljene prostore u industrijskoj zoni Zenice. Priča o tome kako je hadžija Edin otkupio prostrane hale u kojoj će se proizvoditi kartonska ambalaža i s kakvim povjerenjem je bivši vlasnik se ponio prema hadžiji Edinu ostavlja bez daha. Čuo je, taj neki koji je prodavao, od nekoliko ljudi u Zenici o hadžiji Edinu, i to mu je bilo dovoljno da, bez ikakvih dodatnih garancija, završe kupoprodaju.
Mnogobrojni hajrati
Hadžija Edin Beganović do sada je dao izgraditi tri munare, a četvrta se upravo gradi u džematu Talami kod Zenice. Prije toga uvakufio je munare u Trgovišću i Blatuši, u Zenici, te u selu Rovna kod Busovače. Također je pomogao izgradnju mnogih drugih vjerskih objekata na području srednje Bosne.
Helem, takva priča u današnjem vaktu izgleda nadrealno. "Sve što sam dao na Allahovom putu, Allah mi je samo kroz ovo petorostruko najmanje vratio!" – priča mi hadžija Edin dok smo obilazili nove pogone.
A ovaj hajir-sahibija je mnogo uradio u Zenici. Znaju to svi i u Islamskoj zajednici hadžija Edin je uvijek tu, za svaki projekat i hajrat. Skoro da nema džamije ili imamske kuće koja se poslije rata gradila na širem području Zenice, a da nije učestovao svojim prilozima. Samo u gradu Zenici uvakufio je tri munare: u Trgovišću, zatim u Blatuši, a sada se pravi munara u Talamima. Četvrtu munaru hadžija Edin izgradio je u džematu Rovna, kod Busovače, gdje je tokom rata bio na liniji. Ljudi su ga tada upoznali i kada su gradili džamiju obratili su mu se na što je on spremno uzvratio. Ipak, kaže mi da mu je najdraže pomagati nauku, stipendirati učenike i studente. Hadžija mjesečno stipendira dvadeset učenika naših medresa. Naravno, u svim njegovim uspjesima i hajir-djelima hadžiju Edina prati njegova hadži Azra hanuma i vrijedni sinovi Emin i Kenan.
Put u Palestinu
Prije par sedmica hadžija Edin mi se javio iz Jerusalema. Kaže mi kako je dugo vremena imao tu želju sada mu se ona i ostvarila. Njegov dobar prijatelj koji kao sportista živi i radi u Tel Avivu pozvao ga je u posjetu, pa je to iskoristio da posjeti časna mjesta u Kudusi-šerifu. Dakako, hadžija Edin mi se povjerio kako je naša reporataža iz Palestine uveliko utjecala na njegovu odluku da posjeti Haremi-šerif u Jerusalemu, te Betlehem mjesto rođenja Isa, a.s., zatim i Hebron, mjesto u kome je kabur hazreti Ibrahima, a.s. Kazao sam mu: "Uči dovu i znaj da si na mubarek putu, džamija Aksa je jedna od tri koje je Poslanik, a.s., preporučio muslimanima da posjete." Kako mi je ispričao po povratku, uspio je posjetiti i klanjati u al-Aqsa džamiji, zijaretiti Kubbetu-sahra, odnosno stijenu s koje je Poslanik, a.s., uzdignut na Miradž, te posjetiti mjesto rođenja Isa, a.s., u Betlehemu. Posebno ga je, kaže, impresionirala posjeta Ibrahimovoj džamiji u Hebronu. Tu je imao priliku proučiti fatihu trojici Allahovih Poslanika: Ibrahimu, njegovom sinu Ishaku i unuku Jakubu, te njihovim suprugama, alejhimusselam.
Kada se vratio pozvao me da uz kahvu čujem njegove utiske. Zijaretio sam ga zajedno sa Edinom Kavazovićem, sekretarom Ureda muftije zeničkog, inače, našim zajedničkim prijateljem.
"Znam za mnoge tvoje hajrate," kažem mu, "ali nisam znao za ovu munaru u selu Rovna, kod Busovače?" "Pa Rovna, ja sam bio tamo u jedinici. Prva moja brigada je bila 333. brigada – Busovača, oni su se tamo herojski branili i tamo je jedan efendija preselio s puškom u ruci. Taj se džemat odbranio od sto puta jačeg neprijatelja, i onda su oni meni došli za dan džamija i ja sam uradio finu visoku munaru koja je uljepšala taj kraj," odgovara mi hadžija Edin.
Počašćen i tužan
"A zašto činiš sve te hajrate?" pitam ga onako izravno. "Mene ti hajrati ispunjavaju u potpunosti. Ja sam uvijek pomagao ljudima. Nekad manje, a kako mi je Allah davao više, onda više i tako. Otac mi i mati rahmetli su mi govorili da su i njihovi očevi i majke tako radili. Moje obje nene su bile poznate po tim hajratima, skromno u ono vrijeme, prije šesdeset-sedamdeset godina. Možda imam nešto i genetski od svega toga, ali jednostavno mene ispunjava svaka ta pomoć. U svakom tom obliku čini mi se kao da dobijam mnogo puta više..." objašnjava mi hadžija Edin.
"A otkud ti ideja da odeš u Jerusalem?" – pitam ga. "Pa iz samog saznanja da je Kuds, odnosno al-Aqsa, bila prva kibla muslimana, da je to jedno od tri sveta mjesta u islamu, bila mi je želja prije nekoliko godina da s nekim tamo otputujem i da to sve vidim. Allah me počastio ovog puta da me je jedan prijatelj, fudbaler, koji dolje igra, pozvao da dođem dolje i da sve skupa obiđemo. To je meni bila počast i hvala Allahu, otišao sam dolje bez ikakvih problema, obišao sve to što sam planirao da vidim. I kroz svu onu tvoju priču koju si ti pisao u Preporodu, i priču ljudi koji su upućeni u situaciju o Palestini u cjelini, došao sam do dovoljnih informacija. Uspio sam da vidim sve ono što želim, i sklopio sliku," odgovara vrlo koncizno.
"A, kakva je ta slika?" – pitam ga s željom da čujem njegovu impresiju. "Pa, rekao sam to prije dvije noći u tekiji u Kaćunima, kod šejh Ćazima, kad me je pitao pred svima da im ispričam. Kazao sam im da sam prije svega presretan i zahvalan Allahu što me je počastio, a drugo, da sam mnogo tužan što sam sve ono dolje vidio u kakvom getu ili aparthejdu muslimani Palestine žive, ne u svim dijelovima, ali može se slobodno reći u velikom dijelu Zapadne Obale," odgovara mi hadžija. Nastavljam dalje, nisam mogao, a da ga ne upitam o našem stanju i situaciji. "Ti si čovjek koji puno radi i putuje. Šta tebe kao uspješnog čovjeka, kad sagledaš iz ove naše bosanske situacije, najviše brine, a šta najviše raduje?" – pitam ga.
Razdor među Bošnjacima
"Mene najviše brine - a to sam rekao i kod reisu-l-uleme kad smo bili mi privrednici na jednom prijemu – najviše me brine taj razdor među Bošnjacima, među strankama! On je toliko očigledan i ružan, mislim da to ne može izaći na dobro nikako! Kad me je reis efendija pitao šta mi očekujemo od njega svaki pojedinačno, ja sam odgovorio bih bio najsretniji bio kada bi reis efendija maksimalno iskoristio svoj utjecaj da zaustavi taj jedan ružan način komunikacije i kaljanja Bošnjaka od strane Bošnjaka. Ako se tako nastavi neće nas ni Allah pomoći," odgovara mi vrlo uvjerljivo hadžija Edin.
"A šta te u ovoj svoj situaciji, kakvu si opisao, raduje? Šta ti, pored vjere, daje optimizam?" – pitam ga za kraj. "Ja sam obišao do sad više od pedeset država i vidio sam kako u većini svijeta ljudi žive. Mi često kažemo nema nigdje gore. Ja opet mislim da je kod nas dobro kad se uzme neki prosjek u svijetu, da smo mi ipak neka zemlja koja napreduje. Mi ipak napredujemo, imamo slobodu onakvu kakva jeste, imamo svoju državu onakva kakva jeste, imamo najbolje resurse u okruženju, imamo ljude, imamo nešto što malo znamo da imamo..." priča hadžija. "Mora biti bolje! Danas imamo ipak mala i srednja preduzeća. Jedno preduzeće, evo koje ja imam stalno napreduje. Tih preduzeća ima sve više u Bosni i nadam se da će u neko dogledno vrijeme situacija biti bolja," završava veliki zenički humanista i vakif hadžija Edin Beganović koji je nedavno svoja tri hadža i umru krunisao i posjetom Haremu al-Aqsa džamije u Palestini.
M.Kovač - Preporod
http://www.preporod.com/index.php/iz-nasih-dzemata/bih/3923-pomaganje-ljudima-me-ispunjava.html
