Danas u svijetu živi 43,7 miliona izbjeglica i interno raseljenih osoba kojima je prijeko potrebna pomoć i zaštita. Kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini, devedesetih godina je prisilno raseljeno oko 2 miliona ljudi, od čega je jedna polovina našla utočište u preko 150 zemlja širom svijeta, a druga u sigurnijim dijelovima naše zemlje. Još uvijek oko 100 000 osoba u BiH ima status raseljenih osoba, te nisu u prilici da se vrate u svoje prijeratne domove. Tako prema podacima UNHCR-a 7 537 mladih, dobi između 5 i 17 godina, imaju status raseljenih osoba u BiH. Čak 8000 osoba u BiH još uvijek živi u kolektivnim centrima, vrsti državnog smještaja, koji je bio predviđen kao privremeno stambeno rješenje, međutim mnogima je postao, i do danas ostao, jedini poslijeratni dom kojeg poznaju.

S ciljem podizanja svijesti o problemima sa kojima se suočavaju rasljene osobe u BiH, CESI je pokrenuo projekat „Proaktivna umjetnost u dokumentiranju života raseljene omladine“ u čijem je fokusu bio susret mladih koji pohađaju KŠC „Sveti Pavao“ Zenica sa djecom i mladima koji žive i školuju se u jednom od najvećih kolektivnih centara u BiH, a koji se nalazi nadomak Tuzle u naselju Mihatovići. Martina Babić, Sabrina Lušić, Petar Obradović, Stefan Obradović, Karlo Kolar, Ines Smailbegović su učenici KŠC „Sveti Pavao“ u Zenici koji pohađaju radionice „Creativeshooting“ pod vodstvom mr. Majde Turkić, a kroz ovaj projekat su imali priliku da se upoznaju sa pitanjima rata i prisilne raseljenosti u BiH putem predavanja koje je priredio CESI uz koje je upriličeno i prikazivanje kratkog dokumentarnog filma o životu u kolktivnim centrima u BiH. Nakon toga, putem jednodnevne posjete mladima u kolektivnom centru Mihatovići, u nedelju 9. juna 2013. godine, učenici iz Zenice su se i upoznali sa životnim okolnostima oko 40 raseljene djece i mladih, pretežno iz Podrinja. Druženje je trajalo cijeli dan uz fotografiju, sportske aktivnosti i kupanje na obližnjem jezeru Bistrac. Svoje utiske mladi iz Zenice su pretočili u eseje koje u cjelosti možete pročitati u nastavku, a jedna od učenica, Martina, je pored ostalog napisala: Mislim da svaka osoba u životu treba upoznati nekoga kao što su djeca iz sela Mihatovići da bi shvatili pravu cijenu života i stvari koje imaju, jer zaista, nisu svjesni koliko imaju.

U narednoj fazi projekta bit će upriličena izložba fotografija koje su nastale u druženju u Mihatovićima, a dio fotorafija možete pogledati u nastavku. CESI će povodom 20. juna učestvovati i na bazaru koji organizuje UNHCR BiH na Trgu oslobođenja Alija Izetbegović, na kojem će nekadašnje raseljene osobe, kojima je UNHCR pomogao da se ekonomski osamostale, imati priliku da prodaju svoje proizvode, kao što su povrće, voće, sir i ručni radovi. Ovim putem pozivamo sve sugrađane da podrže ovu akciju.

KARLO KOLAR :

Sa jednim projektom Creativeshootinga otišao sam u jedno naselje, Mihatovići, u kome žive raseljene osobe. Mihatovići su trebali biti samo privremeneno rješenje za stanovanje, a potom su se svi trebali vratiti svojim domovima. No priča ima drugu stranu. Zbog različitih komplikacija i nemogućnosti vraćanja Mihatovići su se pretvorili u malo selo. Te privremene kuće su im postali domovi, a selo mjesto odrastanja i druženja. Tu pohađaju osvnovnu školu a potom idu u Tuzlu na daljnje školovanje. Stariji momci su pokušali studirati i na par fakulteta ali nisu uspjeli jer nisu mogli raditi ono što su najviše voljeli pisati, igrati nogomet… To je problem tih naselja što je školovanje loše i što se ne posvećuje pažnja potencijalima djece a nakon toga su izdvojeni jer ne znaju neke osnovne stvari za što oni nisu krivi. Pričali smo o tome što su sve doživjeli u prošlosti i neke priče stvarno nisu ni malo lake, a onda sam i ja ispričao svoju priču i tako sam se blisko osjećao s njima. Razlika između njih i mene je što sam imao sreću da me neko pogura u pravom smjeru i u onom kojem se ja želim kretati. Ti mladi ljudi su pametni, snažni, snalažljivi i svijet je pred njima. U ovom svijetu treba ih samo malo pogurati i dati oslonac što su ga izgubili. O tragediji  Srebrenice znao sam ponešto, nešto čitao, nešto slušao. Za  Mihatoviće  nisam čuo. Zapravo nisam znao ništa dok nismo počeli naš projekt, susret sa vršnjacima koji su odrastali sa svojim uglavnom nepotpunim porodicama u  nekim privremenim domovima koji su im postali stalni.  I prije nego smo se sreli, želio sam im uljepšati dan i otići svojim putem. A onda su oni meni uljepšali dan. Bili su to dobri momci i djevojke, neki malo stariji, drugi malo mlađi, ali zapravo se nisu razlikovali od mojih vršnjaka i prijatelja. Ispričali su nam svoje priče, mi njima svoje, nije tu bilo neke razlike, neke bitne razlike, barem ne one što se vidi.  Ne daju se oni sažaljevati, ne treba im to. Mladi su, snažni i snalažljivi, svijet je pred njima. Samo ih malo treba pogurati, podržati, dati oslonac koji su izgubili nekad davno u zavičaju svojih roditelja. I sad znam, ti mladi ljudi puno su mi bili bliži nego što sam ih mogao zamisliti.

PETAR OBRADOVIĆ:

Dakle, cilj posjeta Mihatovićima bilo je upoznavanje nas, a i javnosti sa situacijom u kojoj se nalaze ljudi koji su nekada živjeli koliko-toliko normalan život, a sada, kada su ostali bez domova, a što je najbolnije, i voljenih osoba, nalaze se izdvojeni od svijeta u izbjegličkom kampu, koji je izgrađen prije 20 godina za privremeni smještaj. Sada u tom naselju žive nove generacije, od kojih neki nisu imali priliku ići dalje, upoznati okolne gradove, a oni koji bi išli, osjećali bi se diskriminirano od društva, čak bi bili i ismijavani zbog njihovog porijekla. Usprkos teškoj situaciji u kojoj se nalaze, zadržali su svoj ponos i nastoje dostojanstveno živjeti. Nakon osnovne škole, koju imaju u centru, oni koji bi završili školovanje, imaju mnogo slobodnog vremena, koje provode u društvu i sportskim aktivnostima, kako bi provodili vrijeme i nakratko zaboravili na surovu realnost situacije u mjestu u kojem zive. Mihatovići su udaljeni nekoliko kilometara od grada, na jedan način su izolirani s obzirom na sredstva koja primaju i tih nekoliko kilometara je mnogo daleko. Upravo u toj izolaciji oni traže načina da svoje vrijeme/vikende koriste na svoj način. Nakon razgovora sa ljudima koji su proživjeli progonstvo i stradanja, shvatio sam da i sada, nakon 20 godina, nose istu bol, i čežnju da ponovo žive kao prije.  

SABRINA LUSIĆ:

Nedavno sam dobila jedno pitanje koje je glasilo : ” Kada si prvi put čula za Mihatoviće?” Samo sam pogledala tu osobu i pitala :” Mihatovići, zvuči mi poznato.” Odmah sam to povezala sa Srebrenicom, ne znam kako ali mi je samo prostrujio glavom i bilo je tako, bilo je vezano za Srebrenicu. Svi i znamo šta se desilo u ljeto 1995 godine, svi smo upućeni u to, a da li znamo šta se desilo sa preživjelim osobama koje su uspjele pobjeći, većina nas ne zna, počinjem od sebe i reći ću da sam i ja to tek saznala nedavno, tj šta se desilo sa preživjelima. Prije dolaska u Mihatoviće, bila sam na neki način skeptična i na neki način nervozna, nisam znala kako će ta djeca reagovati kada nas vide. Na mene je taj odlazak ostavlja dojam, jer još nikada nisam srela osobe koje žive u uslovima poput ove djece koje smo sreli. Mogu reći, primjetila sam da su djeca iz Mihatovića također dosta otvorena i razgovarali su s nama kao da nas znaju jedan dug niz godina, uopće nas nisu smatrali nekim nepoznatim ljudima koji su došli tu samo iz sažaljevanja. Pričala sam sa dosta mlađe djece i neki su mi čak i rekli da su i njihovi roditelji iz tog mjesta gdje oni žive, ali bilo je pak i onih koji su govorili kako su ostali bez roditelja, i većinom je to bio otac koji je ubijen za vrijeme rata i za vrijeme agresije počinjenoj u Srebrenici. Također, neka djeca su ostala i bez majke koja je po pričama djece izmučena i ostavljena da umre… Ali, iz sveg ovog crnila dosta njih je nasmijano i primjetila sam na neki način da su sretni tu gdje se nalaze, još uvijek su djeca koja se igraju nogometa, žmire, čak i tenisa. Možemo slobodno reći da danas to i ne viđamo tako često kod današnje djece koja žive u koliko toliko normalnim uslovima. Doista jak dojam je posjet Mihatovićima na mene ostavio, jer sam bila iznenađena kako su tako sretni sa jako malo sredstava. To me je fasciniralo. Nadam se barem da će i toj djeci jednoga dana svanuti i da će neki uspjeti u svome životu, ali ćemo se morati boriti i sa činjenicama da neki to neće uspjeti i da će zauvijek ostati tu, izolovani od ostatka civilizacije i neshvaćeni od strane pojedinaca.

MARTINA BABIĆ:

Iskreno ne znam odakle da počnem jer ima tako puno. Kada smo stigli u Mihatoviće sva ona djeca su bila toliko uzbuđena da me čak bilo malo strah kako ćemo se uskladiti sa njima, no to je bio najmanji problem najveći problem se ispostavilo da je naša kondicija kada smo prelazili preko svih onih brda. Upoznala sam mnogo djece različtog uzrasta i primijetila sam da iako žive u tom mjestu u tom prostoru ponašaju se isto kao i mi. Bitno im je da se dobro zabave i da imaju nešto ili nekoga tko će ih zabavit. Taj dan smo mi bili ti koji smo ih zabavili, osim što smo ih zabavili mislim da smo mi naučili veliku lekciju od njih. S obzirom na to da su djeca iz tog mjesta mislila da mi tu samo dolazimo da bi se igrali sa njima bilo je i onih koji su proširili nas videokrug o situaciji u Mihatovićima i općenito o situaciji u kojoj se oni nalaze. Kada si nam naredila da odaberemo jednu osobu i upoznamo se sa njom svi su otišli našli svoje ”parove” a ja sam nako ostala i razgledala sa kim ću. Ubrzo sam vidjela trojicu momaka koji su sjedili na ogradi ispred škole i prišla njima, ali nisu mi imali ništa konkretno za reći jer su bili sličnog godista kao i ja. Poslije nekog vremena kada smo krenuli na jezero polako sam ulazila u razgovor sa ostalim momcima i djevojkama, ali samo me se jedan dojmio ovako ponajviše a to je Alen Hodžić. Odgovorio mi je na sve i jedno  pitanje koje sam mu postavila i naravno odgovorio je onoliko koliko se mogao sjetiti.  Rođen je 1989 u Zvorniku, odakle su mu i roditelji. Imao je 3 godine kada je počeo rat i zbog toga se jedva čega sjeća. Na početku rata je izbjegao sa roditeljima na sigurni teritorij tj. u Tuzlu (1992.). U Tuzli su jedno vrijeme  bili kod njegove tetke, sve dok njegovog oca nisu odveli u vojsku. To je bio zadnji put kada su ga vidjeli jer je nakon nekoliko mjeseci poginuo u ratu od granate. Nakon očeve smrti bili su smješteni u jedan hotel u Tuzli 2 godine dok ih nisu premjestili u Mihatoviće gdje i dan danas zive.  Pitala sam ga kako je to odrasti bez oca, a on mi je odgovorio jednim jednostavnim odgovorom, koji opisuje sve – TEŠKO. Kasnije mi je dao puni odgovor na ovo pitanje koji je glasio ovako: „Teško je odrastati bez jednog roditelja pogotovo bez oca – koji predstavlja sigurnost i zastitu!“ Također mi je rekao da je veoma teško uklopiti se u društvo i da su profesori na fakultetu i u školama veoma strogi i nepravedni prema njima kao da su oni nešto skrivili. Na kraju našeg razgovora rekao je da mu je i sada teško pričati o svemu tome i da se prisjeća svih teških trenutaka u životu koje je morao proći sam, sa majkom, bez oca, ali da mu je vjera u Boga pomogla da pređe preko ovih i svih drugih nedaća sa kojima se susreće. Bilo mi je drago sto sam upoznala nekoga kao sto je Alen, jer je isti kao i svi mi, a zapravo toliko drugačiji jer je prošao nešto što se nadam neće ponoviti više nikad-nikome.

Poslije našeg jednodnevnog izleta u Mihatoviće pokušala sam mnogim osobama objasniti kakvi su ti ljudi, kako razmišljaju, šta žele u životu i šta im je jedini cilj, no nisu razumijeli. Mislim da svaka osoba u zivotu treba upoznati nekoga kao što su djeca iz sela Mihatovići – da bi shvatili pravu cijenu zivota i stvari koje imaju, jer zaista, nisu svjesni koliko imaju.