07 Decembar 2021
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
srijeda, 02 April 2014 03:21

Zenička razglednica: čimbur

Još jedno prvoproljetno jutro u nizu od makar dvadeset pet godina, gdje sam posmatrač nečeg što se zove tradicija. Nečeg što Zenicu učini prepoznatljivom širom Bosne i Hercegovine a dolaskom suvremenijih sredstava komunikacije i diljem svijeta. Nečeg o čemu sam pisao i vrlo kritički. Jesam!  Jer  su pojedini, donoseći svoje nakaradluke i poslijeratne novotarije, lakše kazano, primitivizam, željeli „uturiti" to svoje u  nešto što je ovaj grad krasi i čini prepoznatljivim.

 

Niko ne zna točan datum nastanka čimburijade. Ako sam svojim kritikama uspio makar malo promijeniti „rubise" u glavama građana u što plaho i ne vjerujem, sretan sam. Ali ako su građani uočili da je čimbur, baš, baš, samo čimbur, nikako izlog delicija, pića, muzike i dekora  kakvih se da vidjeti na koridama u nakim vukojebinama, onda sam posebice sretan.

 

Gledam na adi, neki je zovu i „Jagnjišće" ljudi uz malu vatricu, po koje jaje, u malim grupicama okolo, okupljeni dočekuju proljeće. Dan novog rađanja. Ima li išta nevinije od tog.  Tu nema ništa što bi se dalo obojiti i jednom religioznom bojom. A opet svačije ponaosob. Rađanje.

 

Ne vidjeh friško tiskane panoe skorojevića koji su nedovoljno primjećeni svojim prisustvom pa se to mora pored preglasne muzike i onako teferičli naglasit da su tu.  Ne vidjeh i bi mi drago. Neobično drago. Doduše nađe se poneki, kako stojećki muti čimbur tamo gdje mu i nije prilika, ali muti. Neću kritizirati jer se o ukusima ne raspravlja. Rekoh, samo nek je čimbur makar i u džepovima.

 

Pogledah od ušća dole niz Bosnu opet grupice onako tiho, dovoljno čujni da se razumiju međusobno i dovoljno glasni da onim pored sebe i dalje, ne kvare ćeif. Pjesma umilna dodiruje ušne školjke poput ovog hladnjikavog zraka, lijepo golica. Aferim!

 

Ostao sam poduže na Drvenom mostu, tako ga još zovu po onom starom, čije još samo  betonske kule govore da je bio tu. Gledam i meračim i bez čimbura i ne mutim ako hoćete da budem iskren do kraja. Ostajem ustrajan posmatrač.

 

Sunce se osmjehuje, pomalo promrzlim  ranoraniocima  i razdanjuje nebesko plavetnilo koje obećava lijep i topao dan. Natprosječno topao, rekli bi oni što se bave vremenskom prognozom i statistikom. Iako stari mostarski slikar i pedagog Jusuf Jusa Nikšić voli reći, nije nebo plavo nego nam se čini, kao i što Neretva nije smaragdno zelena nego nam se čini, meni  to jutro Bosna bi  čista kao suza. Pa neka i nije tako  i neka mi se samo čini.

 

Osjećaj je nekako dobar.

 

Kako sam uvjerenja da grad i svako parče zemlje krase ljudi, vjerujem da je i ovaj osjećaj nekako otud. Ljudi i kvare, bolje reći neljudi. I tog sam itekako svjestan. Mile je spustio veliki buket cvijeća, za drugove koji više nisu s nama. Zaplivao je  jubilarno, četrdeseti put prvoproljetnog kupanja u hladnoj Bosni. Sa obala pljeskali su svi, baška djeca.

 

Ostajem sa ovom slikom što mi se sa tog mjesta uokviri u onaj fini ram sjećanja na one moje, ovdje provedene momačke dane, s početka osamdesetih, kada dođoh i zaljubih se baš, nekako s proljeća. I sada stojim na onom mjestu došljaka i posmatrača i ne tužim se. Očima uzmem zeru onog meraka što ga čimburijada nudi, nisam ni pohlepan. Davno davno prije mene, sve je počelo tu pokraj Bosne na njene obale dvije i ušću Babine rijeke.

 

Putniku namjerniku utoli glad ali i dušu onu nesretnu a znaziželjnu. Probudi osjećaj novog rađanja, novoga dana što se izleže poput pileta iz onog jajeta, i ostavi ga ljudima da ga utroše. Kako će, to je na njima.

 

Sjetih se kako je dan prije bio Međunarodni dan sreće i rođendan grada Zenice. Sve nekako protokolarno, nakurikano da ti se unaprijed odredi kad ćeš se smijat i kad ćeš biti sretan i kad ćeš za taj natjerani osmjeh dobiti plaketu grada.

 

Konačno, provoproljetnog jutra dobijam i ja svoje priznanje koje mi se pohrani u ono moje hercegovačko i još pjesničko srce i nosim ga.

 

Vratio se čimbur!

 

Šapćem dovoljno glasno da me čuju gledači s mosta tu pored mene. Da li od sunca ili od meraka  što mi umjesto  plakete podariše ovi dragi građani svojom normalnošću, jednostavnošću i onim ranoranilačkim ćeifom, bi mi oko srca sve toplije.

 

Sretno vam proljeće drage Zeničanke i Zeničani, i da dočekate još mnoga koja nisu ni arapska ni bosanska, ni ružna prije svega. I ne čekajte plaketu. Vi ste ionako dovoljno dobri.Vala, čim stignem kući i ja ću ga zamutit.

 

Ta proljeće je došlo!

 

SAID ŠTETA

 

 

 

,