Tako mi za oko zapnu  lica sa kojih čitam ono što nikad neću naći  u  jednopartijskim  novinama, nebitno koje  boje uzmeš, čitat ćeš gadosti o tamoonom i hvalospjeve o sebi samom, što bi rekli, hvalite me usta moja. Zato se,  kad zatvorim internet izdanje i jednih i drugih, jer previše su loši da bi dao markicu, pa i onih koji pokušavaju biti neovisni, a  haman vise o koncu, bilesi na izdisaju, zaputim,  nogu pod nogu  i niz čaršiju.

 

Jest da ovo što činim vrijedi truda i tabana, ako ćemo iskreno a i kundure trpe amortizaciju, no kontam, ma nedam markicu, bar ne za novinu u kojoj nit šta pročitat nit u nju šta zamotat. Helem, markica je danas, posebice, penzionerima, ko planina, a svi traže, od kiridžija za režije, poštara koji ti donese onu crkavicu, one vrckave hanumice što ti na kasi sve ono gebire pomeće u kesu,  koju baška naplati i kaže:“Dedo izvoli“, pa do prolaznika, dobro verziranih, da su penzioneri, što bi rekli „žrtva“ podatne ruke i s njima neš fulat.

Kako reče, meni dragi zabavnjak i mlađahni Eldin u svojoj  pjesmi, „tvoje je ono što daš“, plaho se i ne otimam, gdje mogu dat, dam,  gdje ne mogu i promaknem, pa kontam , sto grijeha sto sevapa.

 

I evo prolazeć kraj Hadžimazića kuće, spomenika kulture, kako prije rata tako i danas, iz Zenice nisi mogo poslat razglednicu, a da nije na njoj ova nekad, ljepotica. Moj dobri ahbab me zamoli da bacim oko na krov, onaj daščani, kad na nekoliko mjesta fali daska.Šeretski, rekoh bolje da nam fali daska na krovu nego u glavi, kad ahbab reče, bolan ovdje ti obitava muftija a vjeruj, fali više od jedne daske. Ušutim, zamislim se, obiđem okolo i pogled bacim sa gornje strane, tamo gdje su bašče  već krcate da nemaš gdje ni prismrdit, svi nešta pijuckaju i tipkaju na mobitele, helem, eglen, sam taki, a na krovu kao da su ostaci one aprilske granate iz devedeset treće, a nisu.

 

Uhvati me srklet i pomislim, kuća ima domaćina da kućom domuje, pa zar  treba toliko da se zamjene pet šest dasaka koje će spasiti od propadanja krovnu konstrukciju a Boga mi i kuću u cjelosti.  Pa zar treba muftija ? Jok, ne čuje mene muftija jer on ne šeta a i kad prođe autom od puno kubika ispod haube ne čuje ni kad mu selam  nazovem, a kuća i još Hadžimazića, nije njegova, morebit će se stari Hadžimazić pobrinuti da to urikta. Evo već pet-šest godina u najvećoj džamiji  u Zenici,svaki petak se markicu po markicu sakuplja za Sultan Ahmedov kompleks a kad god  prođem, ono go beton i nestručno ostavljene armature da strše, poznatog izvođača svega što se gradi u Zenici. Toliko da dobiješ kompleks, niže vrijednosti.A tamo u onoj najvećoj džamiji bio sam i danas, sa prozirnog krova u predvorju,  makar pet godina, kapa na zeleni vuneni tepih na kojem piše „Poklon Visokog saudijskog komiteta za džamije“ i izgleda bilesi ko rupa na ozonskom omotaču, meni i ružnije jer je u džamiji.

 

Čekaju markicu, jašta, markicu čeka i efendija od kojeg sam ovo s markicom  i naučio jer svaki petak kaže“vama markica ništa a nama zauhar“. Čeka markicu i Eka da ga krene, i ona namiguša u kladionici, markicu čeka i grupica besposličara iz Novog Radakova da idu gledat utakmicu,markicu čeka i ona mašina što visi na stubu da bi parkiro.  E ovo baška?

Kako bi direktor potamnjelih  naočala, što ga još zovu Galijašević, imo za sebe i pomoćnika i savjetnika a bivšeg direktora, pride, ko da vode naku kompaniju a ne firmicu koja se može kontrolirati na daljinski. Tako ako ne ubaciš u onu mašinu na stubu, a ako ti kojim slučajem prođe minuta mimo uplaćenog, eto ti onijeh „parking čova“ brže-bolje, bezbeli iz straha od onog direktora tamnijeh naočala, da ti na točak stave mengele i tako tvoj ljubimac ostaje zarobljen ko divljač u gvožđa.Koliko čujem sad su počeli iskat po dvije markice  tamo blizu općine. Valja onom direktoru tamnijeh naočala, što ima u onom mutvaku od preduzeća i savjetnika, bezbeli bivšeg direktora i povrh tehničkog direktora koji je tu tehnički „ubetoniran“ dugi niz godina. Valja im ona mašina i još one hodajuće čove, nazarađivat. 

 

A to ti je ko rupa bez dna koliko god da mećeš rupi malo.Eto pa ti parkiraj, majčin sine. I nećemo se iznenaditi kad prosperitetno preduzeće koje svakoga dana u svakom pogledu sve više „harači“ koliko sutra uđe i u avliju i stavi ti one mengele na točkove četverotočkaša, jer kako sada stvari stoje i na trotoarima i svakom mogućem kvadratu asfalta, obilježile su čike i brojem označile da se tu uzima harač. Znam, neki će reći, eno ga opet zapeo i opet mi natuknuti ono, došlo nešta trabunja. Ama ja ne parkiram, bar ne tamo đe je onaj direktor zabilježio, a đe parkiram otom potom. Samo ovo što pišem čujem svaki dan i gledam. Pa neki dan čojek sav u behutu, parkiro kod  Lonđe, ispred apoteke da podigne lijek. Dok je izašao, „parking čove“ ga uslikale i pauka razapele. Eto minuta?

I kome na um pada Hadžimazića kuća, izbori  prošli, narod  i ne zna, čimbenici kulture misle đe je blizu džamije pa ne trebaju se ni mješat, muftija konta  nije njegova, što bi se i on mješo. Hadžimazića kuća čeka nekog  novog vakifa da se rodi i pošteno obogati a onda ono što mu pretekne i učini se nepotrebnim, da uvakufi, ili ti udjeli za dobro zajednice.

U ovom vremenu,  rađaju se i žive samo oni koji traže markicu, toliko drsko, toliko bezobrazno da možda i one daske s krova Hadžimazića kuće, padaju od sramote.

 Morebit nije tako, nek me neko razuvjeri.

 

Piše: Said Šteta