07 Decembar 2021
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
srijeda, 20 Avgust 2014 02:33

Elis Bektaš

Pisac Elis Bektaš za KUN govori o književnom nagrađivanju, bolestima naše savremene književnosti, Andriću i Selimoviću, svojoj knjizi pjesama “Margine”, ratnom iskustvu pisca, te aktuelnim razmiricama na relaciji PEN centar BiH - Abdulah Sidran i ostali.

 

• Vaša kratka priča "Smokva” nagrađena je kao najbolja u okviru ovogodišnjeg konkursa West Herzegowina festa. Kako kao pisac gledate uopšte na nagrade i šta one mogu značiti, potvrđivati, govoriti i o književnosti, i o piscima?

 

-  Radovanje nagradi i priznanju utkano je u ustroj svakog ljudskog bića, a pogotovo umjetnika koji uvijek ostaje pomalo dijete, naravno, pod uvjetom da je odista umjetnik, a ne lažni propovjednik i utjerivač u vjeru. Nagrada ima, ili bi valjalo da ima, i tu metafizičku dimenziju, ne toliko zbog onih koji nagradu primaju, koliko zbog onih koji tek treba da pristignu. Nažalost, svjedoci smo i suvremenici vrhunca jedne epohe beščašća, moralnog sunovrata, premda ta epoha još uspijeva održati privid etičnosti. Taj se sunovrat odražava i na pitanje književnih i drugih nagrada za stvaraoce. Nisam pomjerio pameću pa da tvrdim kako su stvari ranije bile idealne, ali ovo čemu mi svjedočimo dovođenje je jednog procesa do njegovog entropijskog završetka.

 

Umjetnost se nikada nije mogla posve odvojiti od politike i ideologije, niti je to nekakav ideal kom bi valjalo težiti - od takve umjetnosti čovjek i čovječanstvo uostalom ne bi imali puno koristi - no ona je danas i ovdje svedena na smjernu sluškinjicu ili što potplaćenu, što preplaćenu naložnicu dnevne politike i ideologije. Sve ovo tim je strašnije imamo li u vidu činjenicu da poslujemo ne sa civilizacijski prospektivnim ideologijama, već sa karikaturama devijantnih, što lijevih, što desnih ideologija kojima je povijest već odavno odredila mjesto. Sve ovo govorim da bih ukazao na urušavanje značaja književnog nagrađivanja - ima toga i drugdje, ali sada govorimo o bosanskohercegovačkom kulturnom krugu - dovoljno je prisjetiti se blamaža vezanih za dodjelu formalno prestižnih, a za samu književnost nažalost beznačajnih nagrada, o čemu smo prilježno izvještavani kroz medije. Nagrade se, u većini slučajeva, dodjeljuju po ideološkom preferencijalu, u poređenju s čim je čak i ahbabsko i vojvodoserdarsko nagrađivanje ako ne prihvatljivo, a ono barem podnošljivo. Ne zahtijeva naročitu pronicljivost da bi se zaključilo kako takav pristup dokida književnost kao polje umjetničke slobode i vodi je u logor u kojem će njeni tvorci biti prinuđeni ispunjavati unaprijed zadate horizonte očekivanja i rješavati neposredne taktičke zadatke koje im postavljaju oni od kojih tvorci književnosti očekuju ovu ili onu formu milosti.

 

• Budući da ste ovdje detektovali, ili se samo tako čini, određene simptome naše književne oboljelosti, htio bih Vas pitati da li možda vidite mogućnost nekog njenog cijepljena i ozdravljenja?

 

-  Bilo bi pretenciozno, pa i nepristojno čak i samo pokušati u cijelosti odgovoriti na vaše pitanje. Pogotovo što ja, izuzev kao konzument umjetnosti i slobodan građanin, ni na koji drugi način nisam pozvan davati takve odgovore. Nažalost, oni kojima je to posao zamlaćuju i sebe i javnost površnim, kalkulantskim i laktaškim uranjanjem u dnevnopolitičke đerize. Prije govorenja o oboljenju i njegovim simtpomima, valjalo bi da vidimo šta je to danas bosanskohercegovačka književnost i da li ona uopće postoji. I koliko je u dvadeset prvom stoljeću uopće bitno postojanje nacionalne književnosti. Bosanskohercegovačka književnost danas je svojevrstan frankenštajnovski organizam sastavljen od tri nacionalne književnosti, od kojih se jedna bori za primageniturnost i ekskluzivnu autohtonost, a druge dvije za samodokidanje i utapanje u književnosti susjednih zemalja. Tu je i ono što uslovno možemo nazvati građanskom književnošću, a što je, baš kao i nacionalni elementi, ideološko služinče i platforma za lansiranje ideoloških i političkih projektila. Naravno, ovo je krajnje pojednostavljen i uslovan prikaz onoga što zovemo bosanskohercegovačkom književnošću, ima tu i rukavaca koji se otimaju od glavnih tokova i na kojima čitateljski izletnici mogu provesti sasvim ugodno vrijeme, no i ova simplifikacija dovoljna je da nam osvijetli činjenicu nepostojanja te književnosti na način na koji se ona tretira u sveučilišnim, akademskim, profesionalnopišućim i inim krugovima, poglavito u Sarajevu. Neko će u toj činjenici pronaći razlog za kuknjavu i ontološki nespokoj, neko, opet, za likovanje i kliktanje u pobjedničkom zanosu, no ja sa prezirom gledam i na jedne i na druge, smatrajući ih za ideološke parazite i političke mikrobe u svijetu umjetnosti.

 

• Dobro, šta nam to u konačnici govori?

    

- Mi još bolujemo od kanoniziranja, od potrebe za očinskom figurom u svemu, pa i u umjetnosti, potrebe tako svojstvene civilizacijski nedozrelim kolektivitetima. Politika, odnosno onaj gadaluk što ga ovdje već čitavo stoljeće nazivamo politikom, zdušno koristi tu potrebu, pa smo tako i postali baštinici književnosti koja nam servira nekakvu povijesnu istinu, čime ona ustvari postaje umjetnička laž, i to ona od najgore vrste.

Ne znam kako stoje stvari u drugim dijelovima svijeta, ali stomak mi se prevrne od muke kad god čujem da neko, govoreći o, recimo, Andrićevom ili Selimovićevom djelu, izgovori - napisao je baš kako je bilo. Danas se na upražnjena mjesta nastoje utrpati neki drugi subjekti, ubjeđujući nas da su njihove povijesno-političke ili društveno angažirane bajalice vrhunska književnost i da smo loši ljudi ukoliko u njima ne prepoznajemo vrhunaravnu istinu, pa govorila ona o užasima bezbrojnih genocida ili o apriornom zločinstvu svih onih koji ne smatraju da je Titin vakat bio civilizacijski Karakorum, ako ne i sam Mont Everest.

 

• Znači li to da ovdje, možda, postoji jedan temeljno logički problem poimanja književnosti? Pitam to jer se čak i u nekim njenim, nominalno, učenijim tumačenjima često doima da se ne uspijeva razumjeti da književnost nije doslovnost i instrument. Možete li možda nazrijeti korijene te uvriježenosti?

 

- Ne znam koliko se taj problem može svesti na samo jedan uzrok, pa čak ni na nekoliko uzroka. Prije će biti da je tu riječ o sticaju brojnih elemenata od kojih neke možemo tumačiti čak i povijesnom nužnošću, pa u tome pronalaziti nekakvo opravdanje, no svakako da najveću mučninu izaziva odsustvo volje da se stvari iznesu iz močvare i da se sa njih saperu sluz i žabokrečina. Veliki broj ovdašnjih književnika nalikuje na klesara koji urezuje panegirike na sarkofag davno poginulog junaka, o kojem ustvari ništa pouzdano ne zna, a čitatelji nalikuju na publiku okupljenu na ceremoniji otkrivanja spomenika tom junaku, posve lišenom plauzibilnosti.

 

Mi se, kao kolektiv i kao kolektiviteti, još nismo riješili bolesnih i devijantnih mitova i nismo naučili razmišljati moderno, ne umijemo svoju misao upućivati ka budućnosti. Da se razumijemo, nemam ništa protiv mita, štaviše, mit je nužan, ali ta mitomanska bižuterija, to je već nešto što valja u širokom luku zaobilaziti. Piščev zanat ne zahtijeva časnost kao preduvjet, pa tako povelik broj pisaca zloupotrebljava tu potrebu za lažnim mitovima i u njoj nalazi priliku za vlastitu promociju. Pogledajmo opet Andrića i Selimovića, dva neosporno velika pisca. Njihovo se djelo već desetljećima upotrebljava, pa i zloupotrebljava, u posve izvanumjetničkim kontekstima. Uvriježen je stav da umjetnik ne snosi nikakvu odgovornost za način na koji će njegovo djelo biti eksploatirano. Ja, međutim, mislim drugačije - ako neko posjeduje talenat, razbor i senzibilitet da stvori veliko literarno djelo, tada bi taj subjekt morao imati dovoljno pameti da predvidi mogućnost zloupotrebe svog djela. A to zaista ne zahtijeva puno pameti. I Andrić i Selimović, međutim, pišu djela u koja je već ugrađena zloupotreba, što ih detektuje kao nemoderne pisce. U njihovu pamet teško da možemo posumnjati, a da pritom sami ostanemo pametni, što nas vodi ka zaključku da njihove intencije nisu bile vođene samo pameću.

 

• Prije skoro godinu objavljena je Vaša prva knjiga pjesama "Margine”. Kako sa ove distance gledate na tu knjigu? Meni se doima, iako možda nije tačno, da je ona na jedan način izignorisana uprkos dosta pozitivnim kritikama?

 

- Ne bih se baš složio s tvrdnjom da su "Margine” bile ignorirane, ta je zbirka ne samo ovdje već i u susjednim zemljama dobila ono što je za jednu knjigu najdragocjenije - svoju čitateljsku publiku. O njoj je napisano i nekoliko tekstova, dva sam čak ubacio u samu knjigu. Ono što je meni bitno, jeste činjenica da su svi ti tekstovi ne samo afirmirajući nego su i polifoni, ne pušu, što bi se reklo, u istu tikvu. Za neke od tih tekstova nalazim da nisu dovoljno uronili u knjigu, da su površni, neki su opet, kao na primjer Vaš, možda i suviše blagonakloni, neki su, kao što je onaj Harisa Imamovića, na tragu mog doživljaja "Margina”, a ima i onih koji me posve pogrešno svrstavaju u nekakav uzak poetski registar, no to su već stvari o kojima nije prilično da sam govorim. O "Marginama” ja u načelu nemam više šta reći, osim da je to moja najbolja i najlošija knjiga, ali uvjeren sam da će se o njoj još govoriti u javnom prostoru. Nažalost, kod nas je dobra kritička i polemička publicistika zamrla i taj je prostor veoma sužen.  Nepristojno je trošiti puno riječi na sebe sama, pa ću navesti primjer svog prijatelja Darka Cvijetića, čija je izvrsna knjiga "Masovne razglednice iz Bosne” naišla na tupavo i patetično pljeskanje i posve pogrešno je doživljena kao potvrda ispravnosti određenog dnevnopolitičkog registra. Oni čija je zadaća, po prirodi stvari, da svoje poznavanje književne teorije upotrijebe u praksi, ostali su skoro posve nijemi pred tom knjigom, pretpostavljam stoga što je unosnije ispisivati recenzije jednoj Nuri Bazdulj-Hubijar ili trošiti vrijeme na bljutava i skoro perverzna vojvodoserdarska tapšanja. Upravo zbog tog odsustva ozbiljne teorijske misli o stvaralaštvu Darka Cvijetića postalo je moguće da ga danas zloupotrebljavaju samozvani antifašistički lešinari i da ga utrpavaju u svoje ideološke vodvilje.

 

• U Vašoj poeziji ima nešto za što bih kazao da je vojničko. Nemam, naravno, namjeru da ograničavam na taj način ono što pišete, ali me itekako zanima, budući da u Vašoj biografiji stoji da ste bivši profesionalni vojnik, koliko je ta činjenica, to ratno iskustvo uticalo na Vaše pisanje? Pitam to, prije svega, jer ovdje postoji znatan broj pisaca koji su na toj svojoj traumi, čini se pretenciozno, izgradili cijelu svoju poetiku. Kakav je, dakle, Vaš stav o tome?

    

- Kada bi teza o razdvojenosti pisca i njegovog djela, tako popularna među književnim navijačima, bila osnovana, to bi značilo da dva čovjeka iste lektire i iste naobrazbe mogu napisati navlas isto djelo. No piščevo se djelo ne može odijeliti od piščeve ličnosti, jer nastaje i iz njegovog empirijskog rezervoara. Naravno da se u svom pisanju dotičem i vojevanja, ta odrastao sam u jednoj militariziranoj kulturi, u vrijeme mog školovanja na kioscima se mogao kupiti časopis Front, a na televiziji je redovno puštana emisija "Dozvolite da se obratimo”. U školi smo hipnotizirani bajkama o Drugom svjetskom ratu, a ratni filmovi bili su češći od kvizova. Zatim je došao i ovaj posljednji rat, a evo već dvadeset godina nakon njega neprekidno nas prepadaju mogućnošću njegovog nastavljanja. Tako da ne vidim ništa čudno u mom bavljenju vojničkim temama. Naravno, tu je riječ i o poigravanju jezikom kao poljem mogućnosti, zanimljivo mi je vojničkim žargonom i ritmom koračnice kazati nešto sasvim neočekivano, iznenaditi čitatelja. Postoji još jedan značenjski sloj tog vojnicizma u mojim pjesmama - želja da se ukaže na besmislenost, pa i nepristojnost stava, koji nije rijedak među mnogim građanskim intelektualcima, da je čovjek pod oružjem nužno i zao čovjek. Takve su generalizacije, kao i sve druge, maligne i opasne. Poigravanje sa ratom, deemotizacija odnosa sa njim, zauzimanje jednog suptilno ironijskog odnosa spram rata, a sve to najkomotnije je ostvariti kroz književnost, čini mi se kao dobar put za razumijevanje tog povijesnog fenomena i za ozdravljenje vlastitog odnosa spram njega. U ovih nekoliko rečenica ne iscrpljuje se sve što bi se moglo kazati o vojničkom elementu u "Marginama” - čitavo jedno poglavlje nosi naziv "Bez priče u stroju” - no to bih ipak ostavio tumačenju nekog drugog. Što se tiče ratne i poratne traume, to jeste sasvim legitimna tema u književnosti, no plašim se da se njoj u ovdašnjoj literaturi pristupa nedovoljno hrabro i suviše prediktivno. Umjesto nemilosrdnog zasjeka u vlastitu utrobu, serviraju nam se prividi takvih zasjeka, ispod kojih stoji uglavnom kuknjava nad vlastitom sudbinom, nad pozicijom žrtve, te očajnička potreba autora da sami sebe, po ko zna koji put iznova, uvjere da su u pravu, da su na pravoj strani, da su dobri. Sve ja to razumijem, ali meni su takve stvari u književnosti dosadne, pa i nepristojne.

 

• Posljednjih mjeseci na bh. književnoj sceni, a tačnije u njenom sarajevskom krugu, ponovo se zahuktalo nešto što se naziva polemika. Kako doživljavate ovo što se dešava na relaciji PEN centar BiH - Sidran i ostali? Koliko tu ima bilo šta od književnog sukoba, a koliko je to zaista stvar nekih neknjiževnih razmirica, i koliko mislite da su istinite tvrdnje da su neki akteri tih trvenja ugroženi zbog svog etničkog porijekla?

  

- Kada je prije više od osam desetljeća u Dubrovniku održavan kongres međunarodnog PEN-a, njemačka je delegacija protestovala zbog, po njenom sudu, nedovoljno demokratičnih procedura. U isto vrijeme, u Njemačkoj su spaljivane knjige dojučerašnjih članova tamošnjeg PEN-a. Naravno, njemačka delegacija ostala je nijema kada je trebalo uputiti barem jednu riječ osude. Mene čitav ovaj vodvilj podsjeća na tu njemačku delegaciju. Koja gleda vlastiti odraz u zrcalu i s njim se sukobljava. Naravno da sva ta trakavica nikakve veze nema sa književnošću, mada se tu i tamo u njoj može pronaći i pokoji književni argument, ali njega odmah zaguše privatne gadarije i objede. Ne sporim nikome pravo da iznese vlastito mišljenje - mada je u toj polemici veoma malo mišljenja, niti ga može biti tamo gdje se sudaraju predubjeđenja i slijepa uvjerenja - no ne dopuštam ni da meni neko spori pravo da s prezirom gledam na umjetnike koji potežu argumente patriotizma, lojalnosti ovom ili onom ideološkom konstruktu i pripadnosti ovom ili onom kolektivitetu. Suviše je tu laži, a da bih ja mogao bez gađenja uroniti u tu priču, suviše nekulturnog, neumjetničkog. Više pameti, pa i umjetničkog sadržaja, ima na fejsbuk-stranicama plišanog međeda Vladiše ili na Relevantnoj razini duhovitosti, nego u polemičkom preganjanju penovaca i ex-penovaca. Što se tiče ugroženosti aktera, to je veoma osjetljivo pitanje, ugroženost moramo uvažavati čak i kad je ona samo subjektivni osjećaj. Sidran veoma nepristojno i kratkovidno difamira Gorana Simića na osnovu srodstva sa generalom Novicom Simićem. Činjenica pripadnosti bilo kojoj vojsci na svijetu nije dostatna da nekog proglasimo ratnim zločincem i civilizacijski nazadnim. Takvim postupkom Sidran otvara prostor upravo onima protiv kojih se navodno bori, omogućavajući tim izjednačavanjem i svako drugo izjednačavanje. S druge strane, ekipa okupljena u PEN-u itekako je uskogruda, ideološki rigidno profilirana, mada oni naivno vjeruju da to uspijevaju prikriti. Sve u svemu, najveću štetu u tom sukobu trpe čitatelji i sama literatura. No istine radi, valja reći i to da ta priča o ugroženosti ima i svoju drugu, vještačku stranu. Simićev lament nad vlastitom ugroženošću postaje besmislen i lažan u svjetlu činjenice da on sjedi u žiriju ovogodišnjeg Slova Gorčina rame uz rame sa Zilhadom Ključaninom, piscem knjige "Da, ja mrzim Srbe”. Možda put pravljenja ludim i put zaborava odista jesu putevi ozdravljenja, no u tom ludilu i u tom zaboravu valja imati i nešto konzistencije, inače su to šićardžijska posla, da ne kažem kakvu težu riječ.