03 Juni 2020
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
nedjelja, 07 Septembar 2014 00:57

Ponosan sam što sam rudar

U Rudniku mrkog uglja Breza radim od svoje dvadesete godine, a rođen sam 1982. Trenutno obavljam poslove Smjenskog nadzornika ventilacije. Moj radni dan počinje od ranog jutra, od šest sati, jer na posao dolazim prije ostalih da bih obukao radno odijelo, stavio rudarski šljem i dobio zaduženja poslova koje moram prenijeti radnicima. Već sa samim buđenjem počinje kako moja, tako i briga mojih najbližih, a posebno u zadnje vrijeme, otkako se stalno dešavaju nesreće u rudnicima (kako u Brezi, tako i u ostalima).

 

Posao koji radim izaziva mnogo stresa, jer imam veliku odgovornost. U 7 sati već obučen silazim u jamu s ostalim komoratima. Zadatak i posao mi je , kada siđem u jamu, prvo da obiđem svaki dio jame u kojem vrebaju razne opasnosti, a osim tog obilaska, također, vodim brigu o sigurnosti radnika i kontroli plinskog stanja ,što je najvažnije jer su jamski plinovi naš najveći neprijatelj. U sklopu tog obilaska nailazim na radilišta u kojima rudari rade teške poslove, međusobno se pomažu i ohrabruju. U toku radnog vremena uopće ne razmišljam gdje sam nego sve vrijeme mislim na sigurnost radnika, pa i samoga sebe zbog mnogih opasnosti koje svakodnevno prijete na jednom takvom radnom mjestu.


Moj radni dan počinje od ranog jutra, od šest sati, jer na posao dolazim prije ostalih da bih obukao radno odijelo, stavio rudarski šljem i dobio zaduženja poslova koje moram prenijeti radnicima. Posao, rad, odgovornost i sve što ide s tim doživljavam na jedan razuman i već naviknut način, jer dugo sam zaposlen u Rudniku, i čovjek se vremenom navikne na sve to. Za vrijeme radnog vremena, koje traje 8 sati, ne bude sve tako crno jer postoje trnuci smijeha, razgovora i „rudarskih šala“ koje nas oraspolože i natjeraju da zaboravimo gdje ustvari radimo, a to se dešava dok jedemo naš crni rudarski hljeb i na trenutak odmaramo. Rudari su bez obzira na sve optimistični, duhoviti i što je najinteresantnije vole svoj posao i ne traže puno, samo ono što zaslužuju da bi mogli prehraniti svoju porodicu.



Po završetku radnog vremena, obavezno se ide na kafu s kolegama gdje razmijenjujemo iskustva s osmijehom na licu, sretni što smo izradili još jednu tešku rudarsku „šihtu“. U sklopu tog obilaska nailazim na radilišta u kojima rudari rade teške poslove, međusobno se pomažu i ohrabruju.  Nakon toga dolazim kući gdje se odmaram, družim i opuštam sa svojom porodicom. Trudim se da ne prenesem stres i brige s posla na porodicu, čak i izbjegavam da razgovaram o poslu s njima da ih ne bih izložio još većim brigama, jer je jako bitno odvojiti rudarski posao od privatnog života. Time završava briga za jedan radni dan, a kako kažu „drugi dan, druga nafaka“. I bez obzira na sve to što donosi rudarski posao, ja sam ponosan što sam rudar i volim to što radim. Trudim se da ne prenesem stres i brige s posla na porodicu, čak i izbjegavam da razgovaram o poslu s njima da ih ne bih izložio još većim brigama. U ovom trenutku dok pišem, dobio sam poziv za intervenciju u Rudniku Zenica, zbog teške rudarske nesreće, koja ih je zadesila, jer sam i član Čete za spašavanje.

 

ARMIN BEŠIREVIĆ, zaposlen u Rudniku Breza

Izvor: Al Jazeera