Pripreme za tu priču, za posmatranje susreta  državnog tima, sa žrijebom određenim  izabranikom, nekima traje duže od sopstvene svadbe i ženidbe, pa se za taj ritual poseže i u dužničke „minuse“ na bankovnom računu, samo da se bude tu i tad. Sve izvan toga je ništa.

 

Tako i na prostorima koji se, makar hiljadu, ako će biti razumljivije i tisuću godina zove Bosna i Hercegovina i zvat će se, još dugo, dugo i više negoli bi oni retrogradni, da ih ne zovem drugačije, željeli, zahukta se to navijačko spremanje. Sasvim normalno i svijetu obično, neki to čine i s više emocija i kako je to sad uobičajeno reći, adrenalina, zagrijati dlanove i oktiti se rekvizitima, kako bi bodrili svoj, državni tim.

No kada se odlučite, još više energije, adrenalina, emocija sigurno ne, jer one se doživljavaju  srcem a ne guzicom, da upotrijebite kako bi upratili nastup reprezentacije susjedne države, svejedno kojeg susjeda istočnog ili zapadnog, pa makar i nekog dalje, a u isto vrijeme igra reprezentacija države u kojoj ste rođeni, u kojoj jedete hljeb, kruh ili žargonski „panju“, onda stoji, poprilično velik, znak pitanja.

 

Narodna poslovica kaže, da se pas silom u lov ne tjera, i nije mi niti  namjera moralizirati niti držati lekcije domoljublja ili ti patriotizma, otadžbinstva, uz ispriku, moram se oglašavati višejezično jer ni ovo neki neće razumjeti, već samo poredati činjenice, koje neumoljivo oslikavaju zabludu , koja se zahvaljujući nacionalno zakrvavljenim snagama, njeguje još s početka devedesetih. Te snage su i to je činjenica odgojile, sad se vidi i pogrešno, nakaradno nacionalno zadojene mladiće da se vesele i tuguju za tamo nekog dok im rijeka sreće ulazi u avliju ili ti dvorište, onako tiho, i  pod prozor.

 

Tako duboko uronuli u blato nacionalizma koje je samo produkt  bolesne težnje nekih koji su davno usmrdili ledinu, nesvjesni da ovdje i sad u njihovoj zemlji, kao i mojoj i svakog onog ko obitava  u Bosni i Hercegovini i upisan je u njezine knjige, postoje mladi momci, sa onim finim šarenilom poput ćilima bosanskog, koji se izdignuše iznad  tog  blata i poletješe  poput zmajeva visinama iznad Bosne a Boga mi i Hercegovine. Otud se neko i dosjeti da ih nazove „zmajevima“.

 

Skromno i rekao bih stidljivo bez halabuke, lažne pompe, velikih riječi, obećanja, prijetnji, ne dao Bog uvreda za ovog ili onog, ovi zlatni momci u arenu „loptaških“ dešavanja unose samo srce ono bosansko iskreno i dar koji im je sami Bog podario. Toliko snažno, toliko očito da i svjetske statistike su vjerojatno ne rado, zabilježile, da su po učinku u samom vrhu Europe. Neću spomenuti ni jednog poimenično jer oni su samo tim, reprezentacija koja učini veše od debeloguzana okupljenih u šestorke, četvorke i kakve sve ne grupnjake.

 

Uradiše taman toliko da ih respektuju i oni protivnički rivali, koji su koliko juče značili svjetsko ime i svojom igrom prkosili svijetu. Baš oni i baš taj rival, svjetski, susreli su se na Bilinom polju upravo na  tom mjestu gdje je prije ravno 810 godina, ban Kulin, u prisustvu velikog broja podanika i vjernika, nadmudrio Kazamarisa, te 1203.godine.

 

Da je statistika neumoljiva, govori i podatak da je po učinku, kada je u pitanju evropska zona kvalifikacija, samo Engleska bolja od Bosne i Hercegovine a naši „zmajevi“ su rame uz rame sa Njemačkom reprezentacijom.A kada su u pitanju strijelci, dijamant među „zmajevima“ je na prvom mjestu.

 

Redam ove statističke podatke, bez namjere da polemišem sa bilo kim nego li samo da činjenicama potkrijepim  tezu,  da biti ovdje a sanjati da si tamo daleko a tuđe je daleko, zapamtite,  da je koliko „pripišaj hoda“ u najmanju ruku udaljava se od zdravog razuma i hrli u nešto imaginarno, virtualno kao voljeti i misliti da voliš neku holivudsku divu sa kojom općiš putem facebooka a ono s druge strane rohan kojeg možeš naći u svakom svom potoku.

 

Posmatrajući stvari „iz uvale svoga djetinjstva“ kao što to već duži niz godina i trpeći represalije,  radi Trebinjac Blaž Stevović, nije ništa drugo do vidjeti život i sve ono što ga čini svojim a ne tuđim očima. Time ne bi tugovali za porazom „orlova“ n i pobjedom „vatrenih“ koja je i kao pobjeda manja od učinka i pobjede „zmajeva“ na Bilinom polju, tu u komšiluku, na travi naše zemlje Bosne i Hercegovine.

 

Ovako, ove navijačke orgije koje su ovih dana plavile, zapadni Mostar i posebice Banja Luku s druge strane, liče mi na one vašarske igrarije, gađanje glinenih golubova, vama nedohvatnih, za koje i ako „ušicate“ dobijete „šarenu lažu“ u vidu nake plišane igračke.

 

I dok traje, a sudeći po temperaturi, trajat će još, nacionalistička buktinja na prostoru Bosne i Hercegovine, navijačke skupine kao instrument onih zagovornika „otuđivanja“,  se animalno valjaju u tom blatu nacionalizma, postajući samo jadniji siromašniji, stariji, bez obzira na onaj tamo poraz ili pobjedu. Za to vrijeme „zmajevi“  lete visoko, svjesni i sebe i svoga leta i svoga dometa. 

 

Neka nam je svima sa srećom, Bosanci i Hercegovci, neizostavno!