08 April 2020
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
subota, 16 Februar 2013 09:53

Djed i unuk (2) - Seid Imamović

 Zenicablog vam donosi 2. nastavak vrlo rado čitane humoreske Djed i unuk našeg saradnikai zeničkog humoriste Seida Imamovića


Zima je na izdisaju. Znaci proljeća se vide i osjećaju na svakom koraku.

„Djede, djede! Hoćemo li i danas u šetnju? Dosta si ti mene izvodio. Hajde da ja danas tebe povedem za ruku. Ti si meni dedo, kao malo dijete“ – predloži unuk.

„Može dušo, može. Dedi će još malo, pa trebati pravi vodić“ – odgovori djed.

Ulaze u najmoderniji lift. Pravo čudo od tehnike. Nema dugmadi, nema skoro ništa, osim minijaturne elektroničke pločice. Lift polazi na govornu zapovijed. Unutrašnjost lifta blješti od čistoće. Može se skoro, sa poda jesti. Nigdje ni traga od prljavštine, a kamo li pseće „ostavštine“.

„Dedo, u ovom liftu smo kao pravi vanzemaljci“ – reče unuk.

„Tako je dušo. Kad izađemo iz lifta, bićemo zemljani, a kasnije, kad Bog bude htio, bićemo podzemaljci“ – objasni djed.

„A, šta su to dedo, podzemaljci?“ – upita unuk.

„To smo ti svi mi, zemljani, ali pod zemljom“ – reče djed.

„Pa što odmah ne kažeš da su to oni što umru. Šta si dedo ustrt'o? Izgleda da te strah pričati o tome“ – razotkri ga unuk.

„Ma, nije me dušo strah. Samo, ne moram tebi ranije puniti glavu s tim. Ali eto, sad znaš ko su podzemaljci“ – odgovori djed.

  Izlazeći iz lifta, prolaze pored poštanskih sandučića, poredanih skladno, kao vojnici u stroju, bez ijedne packe, sa uredno i čitko ispisanim imenima vlasnika. Ulazni hol blješti od čistoće. Elektro i komunikacioni ormari zaključani i bez najmanjeg oštećenja. Ulazna vrata se senzorski otvaraju, a ispred vrata ih pozdravi domar, koji je tu više reda radi, s obzirom da je kultura stanara prevazišla evropske i svjetske standarde. Čistačica skoro da i ne treba. Ljudi više ne drže kućne ljubimce u zgradama. Nemaju potrebe, jer je grad napravio tri zasebna azila za pse, mačke i ptice. Ko god želi, može imati svoj odjeljak u azilu, i tu provoditi vrijeme sa svojim ljubimcima. Naravno, sve je besplatno, jer su država i grad toliko moćni, da im je to beznačajan trošak.

Punim plućima udahnuše najčišći zrak koji može postojati. Kao da je stvoren u nekoj laboratoriji. Kako i ne bi bio čist, kad već desetak godina nema Mittala i drugih zagađivača. Nema ni kućnih ložišta, jer je izgradnjom plinske termocentrale, svo grijanje grada i okoline kompletno riješeno. Na Smetove i okolna brda, sad idu samo oni zakleti ljubitelji prirode, kojih nema mnogo. Svi ostali građani uživaju u ljepoti grada, udišući najčišći zrak i šenlučeći po Kamberovića polju i drugim divnim parkovima.

„Dedo, vidi kako sad lijepo miriše zrak. Nimalo ne smrdi kao prije“ – primijeti unuk.

„Nema dušo više smradonja oko nas. Sahranili smo Mittal, ćire – garavuše, dimnjake na kućama i druge izvore otrova. Dosta nam je bilo trovanja“ – odgovori djed.

Prolaze pored audija „A6“, kog je djed dobio za pregalački rad u „MICROSOFTU“ – Zenica, uz penziju od tri hiljade eura. Otkad je Mittal sahranjen, svjetski poznate marke, otimaju se za otvaranje svojih firmi u Zenici i ulaganje u grad budućnosti, koji je to već odavno postao.

Krenuše širokim trotoarom, sa uredno zatvorenim i obilježenim šahtovima. Možeš ići skoro zatvorenih očiju, ne bojeći se da ćeš upasti u šaht.

„Vidi dedo, kako sad nema rupa. Sad možeš slobodno podići glavu i gledati zgodne koke, kako ih ti zoveš“ – primijeti unuk.

„Nema dušo rupa, jer nema Mittala, i nemaju se kome prodavati poklopci. Ali, skoro da i nema kriminalaca po gradu, i na prste jedne ruke možeš nabrojati još par njih, koji nisu oni opaki, već duša od kriminalaca. A, što se tiče koka, sad su dedi bolje one iz nekadašnje „Perutnine“ i drugih prodavnica piletine. Visoke, zgodne koke, dedi je više sramota i gledati i trošiti ionako slabe oči“ – reče djed.

Idući ulicom, nigdje ni traga od pasa – lutalica, niti drugih životinja. To je već daleka prošlost. Sve je čisto oko kontejnera. Nema pasa, ptica, penzionera i druge sirotinje, da kopaju tražeći ostatke hrane, odjeće i sekundarnih sirovina.

„Dedo, kako više nema nikog oko kontejnera da kopa i razbacuje smeće?“ – upita unuk.

„Nema više toga u našoj bogatoj i prelijepoj zemlji. Otkad smo u Evropskoj uniji, kontejneri su se odmorili od njih. Psi i mačke su zbrinuti u azilu, a ptice su otišle tražiti nafaku na drugom mjestu. Sirotinje u našoj državi i gradu skoro uopšte nema. Penzije su veće nego u Njemačkoj, a ono nešto malo siromašnih, koji su preostali iz onog teškog vakta, smješteni su u hotele, gdje se i hrane. Ovo ti je dušo sad zemlja izobilja, a naša Zenica je najbogatiji grad u državi“ – odgovori mu djed.

Nastavljaju ugodnu šetnju ulicom, pored bivšeg rudarskog samačkog hotela. Nigdje na trotoaru nijednog parkiranog vozila. Kultura vozača je na najvišem evropskom i svjetskom nivou. Policajaca nigdje ni na vidiku.

„Jest dedo sad lijepo šetati ovom ulicom. Ne moramo više voziti slalom, zaobilazeći parkirana vozila onih, kako ih ti zoveš, tajkuna i guzonja“ – primijeti unuk.

„Ma, milina dušo. Eto šta ti znači Evropska unija i koliko ljude može promijeniti. Sve je po propisu, a policije nigdje. Skoro da i ne treba“ – odgovori djed.

Idući dalje, ugledaše policajca, ali samo u uniformi, kako s velikom ljubavlju prevodi djecu preko pješačkog prelaza i ljubazno im objašnjava kako bezbjedno preći ulicu.

„Kakav je ono policajac, a nema ni pištolja, ni palice, a ni lisica?“ – upita unuk.

„Ono ti je sine evropski policajac. Njemu ne treba dodatna oprema za hapšenje, jer u našem gradu kriminala više ni nema a mito, korupcija i nepotizam su davno iskorijenjeni. Policija samo još postoji da pomaže djeci i nemoćnima po gradu, ili ako stiže kakva državnička delegacija“.

„Ja te dedo sad stvarno ništa ne razumijem. Ovo onda nisu policajci, već dadilje“ – reče unuk.

„Zovi ih kako hoćeš, ali što se mene tiče, oni nam i ne trebaju“ – odgovori djed.

Prolazeći ulicom, razgledaju mnoštvo novih, malih firmi, otvorenih kao rezultat domaće pameti. Na ulicama ni traga ni glasa od prosjaka, po kojima se Zenica prepoznavala. Nema ni uličnih prodavača, jer je sva trgovina u okviru evropskih zakona i propisa. Prodavnice su prepune domaćih proizvoda. Od Kineza ni traga, ni glasa. Mnogo su godina oni uništavali našu domaću pamet, svojim jeftinim i nekvalitetnim proizvodima. Pričaju, da su sada preplavili Njemačku i druge bivše bogate zemlje, koje su posljednjih nekoliko godina u totalnoj recesiji.

Naiđoše na prodavnicu dječijih praigračaka. U izlogu su veoma neobične igračke. Djecu više ne zanimaju kineske puške i pištolji, autići i avioni na baterije, te razne video igrice. Ne zanimaju ih više ni laptopi, smartphone-i, i druge, slične igračke, sa kojim im stalno dosađuju i kod kuće i u školi.

Sad ih zanimaju igračke kojima su se igrali njihovi djedovi i pradjedovi. Zanimaju ih klis i pala, krpenjače, felge od bicikla zvane „rajfovi“, koje se voze savijenom žicom, cipele ili opanci koji se dugim štapom voze po pijesku, klikeri, kule i bojci od oraha i lješnika i druge praigre.

„Dedo, dedo! Molim te, kupi mi neku od ovih lijepih, starih igračaka, što ste se vi, kao djeca igrali“ – zamoli unuk.

„Može dušo. Samo reci koju ćeš? Dedo sad ima para k'o pijeska“ – odobri mu djed.

Kupiše „rajf“ sa žicom, deset klikera i loptu „krpenjaču“, i krenuše dalje. Na prostranoj livadi iznad glavne gradske ulice, djeca se igraju „truhle kobile“, ganje, lastike i drugih, nekad interesantnih igara. Malo koje da se spušta niz tobogane, da skače po trampolini ili da se ljulja, jer im to više nije interesantno. Radost se osjeti na svakom koraku. Iako ni igračke, ni dječije igre nisu možda „evropske“, one su naš domaći, autohtoni brand. Zahvaljujući pored svega ostalog i tome, turizam u našem gradu cvjeta i hoteli ne mogu da prime sve najavljene grupe turista, pa su za smještaj uključena skoro sva prigradska naselja i sela oko Zenice.

Šetajući dalje, nailaze na bivši Biro za zapošljavanje, koji je kupila jedna softverska tvrtka. Od Biroa je ostala samo jedna mala kancelarija za prijave stranaca zainteresovanih za posao, jer je domicilno stanovništvo svo zaposleno. Mnogi evropljani dolaze u našu zemlju, a posebno u Zenicu kao najpoželjniji grad, da traže posao, jer je nezaposlenost u većini zemalja Evrope dostigla vrhunac.

Idući dalje, ugledaše veliku gužvu ispred Univerziteta u Zenici.

„Dedo, šta oni ljudi tamo čekaju?“ – upita unuk.

„Čekaju dušo da studenti završnih godina fakulteta dobiju diplome, kako bi ih odmah zaposlili u svoje firme. Velika je jagma za njima. Sa diplomom ne stignu ni kući doći, već odmah idu vidjeti svoje buduće radno mjesto. Sutradan odmah počinju sa radom. Neki dan su se potukli zbog pravnika i ekonomista, kojih nije bilo ni blizu dovoljno, u odnosu na potrebe grada. Koji direktori firmi ne uspiju dobiti domaću pamet, teška srca se odlučuju za strance, koji su u odnosu na naše stručnjake, pravi duduci. Eto, tolika je potražnja za radnom snagom u našoj zemlji, a posebno kod nas u Zenici“ – objasni djed.

„Onda ja dedo moram požuriti da završim školu, i da se odmah zaposlim“.

„Tako je dušo. Vrjemena se mijenjaju, i ko zna šta će biti za deset, petnaest godina“ – reče djed.

Krenuše dalje, kad ponovo ugledaše veliku grupu ljudi, žena i učenika, kako se guraju pred ulazom jedne zgrade.

„Kakva je sad ono gužva? Nije valjda i ono fakultet? – upita unuk.

„Nije dušo. Ono ti je jedna od tri velike biblioteke u gradu“

„Pa šta onoliki narod čeka pred bibliotekom?“ – opet će unuk.

„Čekaju na red da uzmu knjige. Narod je toliko postao lud za čitanjem knjiga, da zaposlenici u biblioteci ne stignu nabaviti dovoljno knjiga, kolika je požuda za njima. Ne pitaju za cijenu. Samo kupuju ili iznajmljuju knjige. Čitaju sve, od poznatih svjetskih imena, do zeničkih pisaca, koji noćima ne spavaju, kako bi napisali novija izdanja i koliko – toliko zadovoljili požudu naroda gladnog knjige“ – objasni mu djed.

Nedaleko odatle, ispred jednog od dva velika pozorišta u gradu, uhvatio se dugačak red ispred blagajne pozorišta.

„Dedo, dedo! Eno tamo opet narod nešto čeka. Šta hoće oni?“ – upita unuk.

„Ono ti je red ispred blagajne pozorišta. Neki su prenoćili tu, kako bi bili sigurni, da će kupiti komplet karti za sve godišnje predstave. Iako se predstave daju u tri dnevna termina, sve su unaprijed prodate za godinu dana. Glad za kulturom i kulturnim manifestacijama je ogromna i tu smo daleko ispred ostalog dijela Evrope.

Prolazeći ulicom ispod nekadašnje Stare čaršije, ugledaše Muzej grada Zenice, prepun posjetilaca. Svratiše da vide šta je to toliko interesantno. Mnoštvo ljudi je sa velikim oduševljenjem i zanosom, gledalo izložbu slika mladog zeničkog umjetnika. Kustos muzeja im objasni, da je ovakva gužva svaki dan, da su ljudi toliko zainteresovani za izložbe, stalne postavke i druge manifestacije u muzeju, da ga jedva stignu očistiti i održavati. Čak ni godišnji odmor još nisu iskoristili, ali im nije žao. Znaju da je najvažnije udovoljiti svim posjetiocima, od kojih je dobar broj stranaca.

„Šta je to dedo ljudima, toliko lijepo na ovim crtežima? Bolje ja nacrtam u onoj svojoj crtanki“ – upita unuk.

„Ne znam ni ja dušo. I meni su ovo škrabotine. Biće izgleda da se ni ti, a ni ja, ne razumijemo u umjetnost. Po prilici dušo da smo mi duduci za to“ – reče djed.

Naiđoše na veliki pano sa najavom prošlogodišnjeg ZEPS – a, sajma koji je najzaslužniji, što se Zenica ovako razvila, što se firme iz stranih zemalja utrkuju, koja će svoj novac uložiti u Zenicu i što u gradu nema nezaposlenih. Za standard građana da i ne govorimo. Prosjek plata i penzija je puno veći nego u ostalim zemljama Evropske unije. Čak su i objekte bivših kladionica, zauzele domaće i strane firme, jer u kladionice više niko nije zalazio. Jednostavno, nije bilo tako siromašnih ljudi, sa samo jednim eurom u džepu, koji bi se nadali da će im kladionica na lijepe oči dati sto eura.

„Dedo, dedo! Zar ondje nije bila kladionica?“ – upita unuk.

„Jest dušo, ali više nema ni jedne u gradu. Kako je nestalo sirotinje, nestalo je i magaraca koji su ostavljali posljednju paru u kladionici. Kažem ti, opametili ljudi potpuno. Tu je najviše zalazila fukara, a kako je nestalo fukare, nestalo je i magaraca, a time i kladionica“ – odgovori djed.

Nailaze pored stadiona „Bilino polje“, na kome su pri kraju radovi, kojim će stadion moći primiti pedeset hiljada gledalaca, s obzirom da se iduće godine održava prvenstvo Evrope u fudbalu, u našoj zemlji. Zenica je jedan od gradova gdje će se igrati utakmice grupne faze, kao i finalna utakmica. Čelik je dogurao do osmine finala Lige prvaka i na proljeće ga čeka susret sa Barcelonom. Po ocjeni većine fudbalskih stručnjaka iz cijele Evrope, Čelik je glavni favorit za osvajanje Lige prvaka. Za sve ovo je zaslužan grad i njegov prvi čovjek Smajil Husejinović, veliki vizionar i dosmrtni gradonačelnik, koji je uspio ujediniti i aktivirati sve domaće i mnogo stranih firmi, da sport u Zenici digne na najviši evropski, pa i svjetski nivo.

„Dedo, jedva čekam da se stadion završi, da počne prvenstvo Evrope, pa da me vodiš na utakmice“ – radosno reče unuk.

„Još si ti dušo mali da bi išao na ovakve važne utakmice. Tu će biti haos i prepuno publike iz cijele Evrope. Dedo će tebi kupiti kartu da gledaš utakmice na televiziji“ – nasmija mu se djed.

„Ostavi ti te karte sebi dedo, pa ti gledaj na televiziji. Ti mene zavitlavaš, je li tako, dedo“ – ljutito će unuk.

„Ne ljuti se, dušo. Dedo se samo brine da te ljudi tako malenog ne zgaze ili uguše“ – ozbiljno će djed.

„Šta tebe briga za to, dedo. Ja sam jak, i hoću svoju Bosnu da gledam uživo“ – uporan je unuk.

„Ako budeš u to vrijeme kod mene, nećeš! Ljutio se ti na mene ili ne. Uostalom, nek te vodi otac“ – završi djed ovu raspravu.

Učutiše i nastaviše ulicom pored lijepo uređenog i čistog parka PAPIRNA. Nigdje ni traga kakvom neredu, razbacanim flašama, gubarima i cukama. Pored spomenika non – stop dežuraju mladi i stari, kao neka vrsta vječne straže.

„Dedo, vidi što je ovdje lijepo. Nema ni otpadaka, ni cuka ni gubara“ – primijeti unuk.

„To je dušo, prošlost. Cuke su sklonjene u azil, alkohol je zabranjen na javnim mjestima, a kultura i počast prema žrtvama fašizma je na prvom mjestu. Mi smo sad potpuno civilizovan grad“ – odgovori djed.

„A, šta nas je to dedo civilizovalo?“ – upita unuk.

„Rad sine, rad. Uz eliminisanje mita, korupcije i nepotizma, uz maksimalno korištenje domaćih resursa i pameti, svijet je spoznao naš potencijal. Za deset godina smo postali evropsko čudo, i najbogatiji u Evropi, pa skoro i u svijetu. Dedo ti se još sjeća, kad se zbog siromaštva pjevalo:

„Sedamdeset i dva dana,

na mom stolu ista hrana.

Il' je kupus il' mahune,

stomak poče da me kune.

Oči gladne, stomak krči,

nikad meso da zacvrči“.

I penzije, osim što su bile male, često su znale kasniti, pa se znalo zapjevati:

„Kaharli sam, večerao nisam,

zbog penzije, da je Bog ubije.

Zbog penzije i poštara Zije,

i njegovog dockan donošenja.

Kleo sam ga, al' od srca nisam.

A, što bih ga kleo, što ja nisam jeo.

A, što ću ga kleti, kad će je donijeti“.

„Sad je to dušo sve prošlost. Živimo k'o bubreg u loju. Pucamo od zdravlja. U bolnici su, kažu, Onkologija i Služba za unutrašnje bolesti pred zatvaranjem, zbog nedostatka pacijenata. Nikad nam nije bilo bolje. Tebe dušo čeka svijetla budućnost u svakom pogledu“ – zadovoljan i sretan, reče djed.

* * *

„Dedo, dedo! Ustani odmah, zove te poštar!“ – kroz san čuje djed unuka, koji ga zove. Djed protrlja oči, pa će ti unuku:

„Pas ti guzicu . . . pomilov'o zubima! Što me probudi iz ovako lijepog sna? . . . Ali u jednu ruku i neka si. Mogao sam u snu umrijeti od miline i ljepote života. Bože dragi, zar je ovo bio samo san. Da mi iz sna bar ostade ona penzija od tri hiljade eura“ – ustaje rondajući djed.

„Šta ti je ovo smanjilo penziju za trećinu? Ostalo ti samo nešto malo više od dvjesto maraka. Izgleda da ti je Sud odbio dio duga za grijanje“ – upita ga poštar.

„Šta, majku im lopovsku! Nisam htio plaćati zbog lošeg i skoro nikakvog grijanja. Samo sam plaćao onoliko, koliko su i grijali. Ah, ja lopovske države, majko moja. Sve je protiv sirotog i jadnog naroda. Nema nikog da nas zaštiti. Ako nisam u snu umro od miline, tako mi Boga, umrijeću od gladi“ – izjada se djed poštaru.

„Nećeš ti dedo umrijeti, dok sam ja živ. Ja ću ti pomoći, šta god ti bude trebalo. Ako treba, neću više ni jesti, samo da mi ti ne umreš. Volim te dedo najviše na svijetu“ – tužno reče unuk.

„Volim i ja tebe, dušo. Ti si mi najveći razlog što još živim. Molim Boga da nam pomogne da ostanemo živi, zdravi i u pameti“ – krijući suze, odgovori djed i čvrsto zagrli unuka.

 

S E I D  I M A M O V I Ć 

           Z e n i c a