Lijep i sunčan dan privukao je na utakmicu između tadašnjeg Zenica Metalnog i koliko se sjećam, Bosne iz Visokog oko dvije stotine gledalaca, pa su tribine bile dobro popunjene. Nažalost, utakmica je u prvom poluvremenu bila totalno nezanimljiva i bez golova. To, kao da je ponukalo trojicu dječaka sa pony biciklima, da u pauzi utakmice malo zabave nas, gledaoce. Dođoše sa biciklima na zaletište skoka u dalj, koje se pružalo paralelno sa tribinama i dijelila ih je samo ograda igrališta. Krenuše u natjecanje da vide, koji od njih će nakon zaleta po zaletištu skoka u dalj, duže voziti po pijesku doskočišta, a da ne padne.
Kako krenu takmičenje, zaboravismo lošu igru fudbalera u prvom poluvremenu i počesmo se zabavljati gledajući „pony akrobate“ i čak navijajući. U prvom krugu, svi su bili dosta izjednačeni, ali u drugom krugu, prvi takmičar odvozi ponyjem skoro do kraja odskočišta. Nagradismo ga gromoglasnim aplauzom.
Drugi dječak, mali debeljuca, vidjevši da će morati dati sve od sebe da bi ga dostigao, uze zalet skoro od početka zaletišta i velikom brzinom se stušti niz zaletište. Svom silinom se zabi biciklom u pijesak. Bicikl se, što od brzine, što od težine i opiranja pijeska, razleti na tri, četiri dijela, a nesretni akrobata se skljoka u pijesak i gorko zaplaka. Taj momenat nekontrolisano izazva eksploziju smijeha u gledalištu. Smijeha, kog ne možete kontrolisati i koji dođe spontano. Drugi osjećaji u tom momentu su apsolutno isključeni. Tek kasnije shvatite da se smijete „tuđem zlu i nesreći“, što je van svih moralnih normi.
To me podsjetilo na drugu sličnu situaciju, koja se malo kome nije dogodila. Naime, prilikom žurbe i kretajući se po kakvim neravninama, desi se da cipelom ili patikom, zapnete za neku izbočinu ili kakvu drugu neravninu na putu i zatim „zaplivate“ dva – tri metra ili padnete. U tom momentu, nije vam ni na kraj pameti da pogledate, da li ste odvalili cipelu, da li ste povrijedili nogu i hoće li vam zbog toga „pocrniti“ nokat, već samo gledate da li vas je neko vidio i da li vam se smije. Kad to utvrdite, tek se onda bavite posljedicama potucanja. Ako vas je neko vidio u takvoj situaciji, teško da će moći zadržati smijeh. Ako ništa, okrenuće glavu postrance, da ne vidite da vam se smije, što u žargonu znači „kulturno smijanje“.
Priznajem, da sam bio u situaciji i da budem „žrtva“, ali i posmatrač ovakvih situacija. Sve gore rečeno, potpuno odgovara istini. Nisam mogao zadržati smijeh kad sam gledao da drugi „plivaju“, ali sam isto tako upratio da se drugi smiju, kad se to meni dogodilo. Ponavljam, da je smijanje „tuđem zlu i nesreći“ neprimjereno, ali u ovakvim situacijama, to je „jače od nas“.
Vratimo se ponovo našem „pony akrobati“. Sakupljajući dijelove polomljenog bicikla, debeljuca nastavi plakati, što još više pojača smijeh nas, neodgovornih gledalaca, kojima će smijeh ubrzo „prisjesti“. Naime, dječak vidjevši da mu se svi smiju, okrenu se prema nama i plačući opsova:
„ ŠTA SE SMIJETE, J***M VAM MATER, SVIMA PO REDU!“
Dobismo šta smo zaslužili, ali i debeljuca ponovo dobi salvu smijeha, ovaj put uz zvižduke i razne neprimjerene komentare. Poznato je svima, da u gledalištu ima svakojake bagre tipa „od zla oca i još gore matere“.
„Akrobata“ plačući napusti „bojište“, što poražen, što ponižen i još sa „skašenim“ biciklom. Mi, gledaoci, izvrsno smo se zabavljali, do suza ismijali, ali pošteno govoreći, ispali smo nemoralni, smijući se „tuđem zlu“. Ali, kako je, tako je. Drukčije u tom trenutku nije moglo biti. Zato smo dobili „nagradu“ od ojađenog dječaka i to potpuno zasluženo.
Šteta jedino što nismo imali kameru da snimimo tu scenu, jer bi bila idealna za „DISCOVERY“ kanal, i emisiju „Destrukcija u sekundi“.
A U T O R :
S e i d I m a m o v i ć
Z E N I C A
