19 Novembar 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
srijeda, 07 Novembar 2012 04:20

Krađe: Ljubljanska i Invest banka

Evropski sud za ljudska prava donio je presudu da je Slovenija odgovorna za povrat stare devizne štednje štedišama podružnica Ljubljanske banke izvan Slovenije, a da je Srbija odgovorna za povrat te vrste štednje štedišama Invest banke izvan Srbije. Nepravomoćna presuda je donesena u predmetu troje državljana BiH (Emina Ališić, Aziz Sadžak i Sakib Šahdanović protiv BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Makedonije) koji su pokrenuli postupak tražeći da Evropski sud utvrdi odgovornost tuženih država za neisplatu tzv. stare devizne štednje u podružnici Ljubljanske banke Sarajevo i Invest banke Tuzla dugi niz godina.

 

Evropski sud je utvrdio odgovornom Republiku Sloveniju za povredu prava na mirno uživanje vlasništva (čl.1.Protokola 1. uz Konvenciju) i prava na učinkovito pravno sredstvo (čl.13. Konvencije) štedišama koje su svoju deviznu štednju položile u podružnice Ljubljanske banke izvan teritorija Slovenije, te Republiku Srbiju za neisplatu devizne štednje položene u Invest banci izvan teritorija Srbije. Također je Sud presudio da propust Slovenije i Srbije da podnositelje zahtjeva (tužitelje) u ovom predmetu, ali i sve druge osobe u istom pravnom položaju uključe u određene sheme povrata te štednje, predstavlja sustavni problem.

 

Stoga obje države trebaju u roku od 6 mjeseci od konačnosti ove presude omogućiti podnositeljima i svima drugim štedišama u istom položaju isplatu stare devizne štednje pod istim uvjetima kao što je omogućeno onima koji su imali staru deviznu štednju u podružnicama slovenskih banaka u Sloveniji, odnosno srpskim državljanima koji su imali štednju u poslovnicama srpskih banaka na području Srbije, prenijela je Hina. Presudu je donijelo sedmeročlano vijeće u sastavu Nicolas Bratza (Velika Britanija, predsjednik) Lech Garlicki (Poljska), Nina Vajić (Hrvatska), Boštjan M. Zupančič (Slovenija), Ljiljana Mijović (Bosna i Hercegovina), Dragoljub Popović (Srbija) i Mirjana Lazarova Trajkovska (Makedonija).

 

Presuda nije konačna. Bilo koja strana u postupku može zatražiti u roku od tri mjeseca da se predmet uputi na razmatranje Velikom vijeću Evropskog suda za ljudska prava. Ako to bude zatraženo, panel od pet sudaca razmatra zaslužuje li slučaj daljnje razmatranje. U slučaju pozitivne odluke, Veliko vijeće preuzima slučaj i donosi konačnu odluku. Ako se pak taj zahtjev odbaci, presuda sedmeročlanog vijeća postaje konačna na dan odluke o odbacivanju zahtjeva. Provedbu pravomoćne presude nadzire Odbor ministara Vijeća Evrope.

 

Za odluku da je Slovenija odgovorna glasalo je šest sudaca, a protiv je bio slovenski sudac Boštjan M. Zupančič. Presuda da je Srbija odgovorna za povredu prava na mirno uživanje vlasništva (čl.1.Protokola 1. uz Konvenciju) i prava na učinkovito pravno sredstvo (čl.13. Konvencije) u pogledu Sakiba Šahdanovića donesena je jednoglasno.

Riječ je o "pilot-presudi", postupku koji primjenjuje Evropski sud za ljudska prava u slučajevima kada je suočene s velikim brojem identičnih predmeta koji proizlaze iz jednog istog problema. Sud u Strasbourgu utvrdio je sustavni problem postupanja Slovenije i Srbije sa starom deviznom štednjom u njihovim bankama. Kada Sud zaprimi veliki broj zahtjeva koji proizlaze iz istog uzroka, onda može jednom predmetu ili više njih dati prioritet. U razmatranju izabranog predmeta ili izabranih predmeta, Sud onda donosi "pilot-presudu" u kojoj nastoji postići rješenje koje se proteže izvan okvira razmatranog slučaja kako bi pokrilo sve slične slučajeve.

 

Sud u svojoj presudi ističe da su devizni štediše imale pravo podići svoje depozite iz banaka zajedno s pripadajućim kamatama. Njihova potraživanja prema bankama preživjela su raspad bivše Jugoslavije. Tačno je da je za deviznu štednju jamčila država, ta jamstva su se mogla aktivirati samo na zahtjev neke banke, a nijedna od banaka nije podnijela taj zahtjev. Stoga, odgovornost nije prešla s tih banaka na SFRJ. Također treba zabilježiti da podružnice Ljubljanske banke Ljubljana i Investbanke nisu imale odvojenu pravnu osobnost u vrijeme raspada SFRJ. one su djelovale u ime i za račun banaka-majki", kaže se u presudi. Suci su zaključili da Slovenija nije dokazala svoje tvrdnje da su svi devizni polozi završavali u sefovima Narodne banke Jugoslavije.

 

Sud navodi da je Ljubljanska banka Sarajevo, slijedom niza dogovora s Ljubljanskom bankom Ljubljana, Narodnom banke BiH i Narodnom bankom Slovenije, morala na mjesečnoj osnovi dostavljati Narodnoj banci Slovenije svaku razliku između deponiranih i povučenih pologa. Ta devizna sredstva su knjižena kao potraživanja Ljubljanske banke Sarajevo prema NBJ. "Slovenska vlada ostala je u ovom slučaju pri stajalištu da je Narodna banka Slovenije sva ta sredstva transferirala u NBJ, ali nisu dali nikakav dokaz u tom smislu. Oni su samo pokazali da je dio tih sredstava transferiran natrag u Ljubljansku banku Sarajevo na zahtjev banke kako bi zadovoljila svoje potrebe za likvidnošću (u razdoblju kada je bilo više povlačenja nego deponiranja deviza). Tačne brojke su: 1984. u Ljubljanu je transferirano 57.389.894 DEM, a natrag u Sarajevo 150.187 DEM; 1985. u Ljubljanu je transferirano 59.465.082 DEM, a natrag u Sarajevo 71.270 DEM; 1986. u Ljubljanu je transferirano 19.794.416 DEM, a natrag u Sarajevo 1.564.823 itd. Ukupno, između 1984. i 1991. godine 244.665.082 DEM je transferirano u Ljubljanu, a 41.469.528 (dakle, manje od 17 posto) natrag u Sarajevo", stoji u presudi.

Navodi se da je 1990. Ljubljanska banka Sarajevo postala podružnica, bez pravne osobnosti, Ljubljanske banke Ljubljana i potonja preuzela prava, imovinu i odgovornost Ljubljanske banke Sarajevo.

 

"Na dan 31. decembra 1991. iznos deviznih štednih pologa u sarajevskoj podružnici bio je približno 250 milijuna njemačkih maraka (DEM), ali čini se da je u sefu sarajevske podružnice na taj dan bilo manje od 350.000 DEM. I dok nije jasno što se dogodilo s preostalim iznosom, vjerojatno je da je većina toga završila u Sloveniji", kaže se u presudi.

Sud navodi da je slovenska vlada pokazala da je dio deviznih transfera iz sarajevske podružnice Ljubljanske banke prema Narodnoj banci Slovenije vraćen u Sarajevo i da je tvrdila su preostala sredstva poslana Narodnoj banci Jugoslavije (NBJ).

 

"Međutim, iako su pokazali da su ta sredstva doista proknjižena kao potraživanje sarajevske podružnice prema NBJ-u, oni nisu pokazali da su ta sredstva fizički transferirana u NBJ. U tom pogledu, slovenska vlada je pozvala sud da ne prihvati nikakvu teoriju prema kojoj bi fizički novac bio vredniji od knjigovodstvenog", kaže sud. Sud je zaključio da su do raspada Jugoslavije, Lubljanska banka Ljubljana, sa sjedištem u Sloveniji i Investbanka sa sjedištem u Srbiji, ostale odgovorne za staru deviznu štednju u svojim podružnicama neovisno o njihovoj lokaciji.