26 Februar 2020
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 25 Februar 2013 09:36

Bajić o dešavanju u KŽK Čelik

 TAMARA BAJIĆ OTVORILA DUŠU - Istina o tome šta se dešavalo u Čeliku - Dolazili smo u milion nezgodnih situacija: da molimo za svoje pare, da molimo da nam plate stan da nas ne istjeraju, da molimo za hranu... U jednom trenutku nismo imali ni šta da jedemo

 


Nakon prošle sezone iz snova za svakog igrača, trenera, upravu i naravno za navijače u kojoj je zenički Čelik uzeo duplu krunu u Bosni i Hercegovini, dakle osvojio i titulu prvaka, prvu u istoriji kluba i ženske košarke u Zenici, te igrao finale Regionalne ženske košarkaške lige u kojoj nastupaju klubovi iz nekoliko zemalja, uslijedio je svojevrstan raspad sistema.

 

Bio je to izuzetan rezultat za jednog bh. predstavnika. Međutim, zbog onoga što se dešavalo u sezoni poslije nje, mogu reći da je to bilo jedno veoma loše iskustvo u mojoj karijeri i naravno životu. Iako se to od nas nije očekivalo, takav uspjeh, dokazali smo koliko vrijedimo. Odradili smo i više od očekivanog, ali to očigledno neki ljudi nisu umjeli da cijene. Krajnje neprofesionalno su se ophodili prema nama, kao da mi njih plaćamo, a ne oni nas. Mislim da takav odnos nijedna od nas nije zaslužila. Uspjeli smo da cijeli grad dignemo na noge, da barem jedan dan svi budu srećni zbog nevjerovatnog uspjeha. Učinili smo sve moguće i nemoguće da dođemo do vrha, ali to nekim ljudima nije odgovaralo...

 

Nakon prve sezone pune mnogo lijepih stvari ostala sam u Čeliku želeći da to ponovim, možda čak i da napravimo iskorak. Bila sam spremna na nove pobjede, nove uspjehe i nove radosti. Ali, smisao svega se ruši od prvog dana sezone. Došla sam u klub u septembru sa obećanjem da će mi se isplatiti zaostali dug od marta prošle sezone. Naravno, nismo dobile ništa. Ispostavilo se da smo sve osvojile uzalud, da smo se davale klubu koji nije znao da uzvrati istom mjerom. Vodstvo kluba nije znalo da cijeni uspjeh istih tih njegovih članova koji su ginuli na parketu da bi opravdali istim tim ljudima novce koje smo trebale sve i jedna da zaradimo.

 

Trenirale smo po kiši, snijegu i sve radile jer smo mislile da će biti bolje jednog dana. Ipak, situacija je postajala iz dana u dan sve gora i gora. Oktobar je prolazio, a mi još ni platu za april nismo dobile, ali i tad smo imale još nade. Zvali smo ljude sa kojima smo potpisali ugovore, ali oni su nas izbjegavali na najgore moguće načine. Da bi poslije milion poziva pristali na sastanak na kojem smo pitali za zarađene novce, budućnost kluba i dalje ciljeve.

 

Okupili smo se u prostorijama kluba čekajući našu upravu, ljude koji su sa nama potpisali ugovore, one koji su nas doveli tu. Iste one koji su se dičili istim ovim igračicama sa kojim su se slikali sa peharima kada bi se nešto osvajalo... Ali, ni tada se niko od njih nije pojavio, već je ušao neki gospodin predstavljajući se kao naš sponzor Slovenac. Počeo je da priča bajke. Mi smo ga ismijavale jer to što je on pričao mogli su povjerovati samo oni koji vjeruju u Djeda Mraza. Mi smo došle po malo nade i motivacije da nastavimo dalje. Došle smo da fino porazgovaramo sa upravom da nam se kaže istina kakva god da je. Dobile smo samo Slovenca koji je obećavao da ćemo za neko određeno vrijeme biti centar svijeta i da će se sve vrtjeti oko nas.

 

Velika ironija u koju su povjerovali ljudi koji imaju previše iskustva i koji se, prije svega smatraju školovanim i pametnim građanima ovoga grada, grada Zenice i koji su kao isti takvi trebali da procijene u šta se upuštaju. Povjerovali su u priče o finansijskoj piramidi. Uložili su novce koje smo mi trebale dobiti, sa nadom da će im se vratiti deset puta više u narednim mjesecima. Ti ljudi još vjeruju u Slovenca i njegove priče, što je najžalosnije. Poslije toga shvatile smo da nema izlaza i prisilno vođene takvom situacijom jedna po jedna je odlazila, počevši od Josipe, Anese, Monike, Cece, Alme, Amre, Sten, Lejle, mene i sad Rade, Tiki i Bogoje.

 

Mislite da je to normalno za jedan klub koji je prošle godine imao najbolji rezultat ikada? Zašto? Sve zbog ljudi koji nisu umjeli da rade svoj posao onako kako treba. Dolazili smo u milion nezgodnih situacija: da molimo za svoje pare, da molimo da nam plate stan da nas ne istjeraju, da molimo za hranu... U jednom trenutku nismo imali ni šta da jedemo. Paštete i viršle po cijeli dan. Da li je to normalno za sportistu koji naporno trenira dva treninga dnevno? Njih to nikad nije bilo briga. Više nismo mogle, pokušale smo štrajkom da ih malo probudimo pred utakmicu sa Krajišnikom jer smo znale da je njima bitna samo pobjeda protiv Brane, a ne Krajišnika. Znate šta smo zauzvrat dobile? Poruka da k'o biva u skladu sa našim štrajkom, štrajkuje i Safija. A to je bila kuharica koja nam je kuhala jedan obrok na dan, od ničega pravila svašta... Više ni to nismo imale. Ostale smo bez para, hrane, bukvalno sa nekoliko maraka u džepu. Zar to nije žalosno za najbolje košarkašice u državi?

 

Šta onda čovjek treba da pomisli šta se dešava u slabijim klubovima. Dešavalo se da smo tražili po dvije karte, barem za roditelje, a zauzvrat bismo dobijale pitanje: "Znate li vi kolike su vaše plate?", zaboravljajući vjerovatno koliko nam upravo tih istih plata duguju. Je li moguće da takvi ljudi postoje? Ne primamo plate, a imaju hrabrosti tražiti četiri KM za dvije karte za utakmicu. Svaki normalan klub daje igračima desetak karata, a mi plaćamo. Ne znam, možda smo trebali početi plaćati i za treninge, jer su nam jedino to uspjeli obezbijediti. Ili, bolje rečeno nisu ni to kako treba, jer su nam na kraju i teretanu ukinuli. Pa, valjda jedino možemo biti zahvalni gradonačelniku na terminima u Areni. I tako više ni najiskreniji navijači nisu dolazili, samo su se skupljali ljudi koji su bili protiv kluba koji su likovali lošom situacijom. Jednostavno, postojali su oni koji su čekali da se ovo desi, koji su svjesno rušili posljednji gram nade. I ne mogu da shvatim kako su poslije svega doveli nove igračice. Lažu ih u oči i pričaju bajke. Koja je onda svrha bavljenja ovim sportom? Što je najgore, nemaju para da isplate nas nekoliko što je ostalo nego dovode nove, plaćaju nova izlazna pisma, nove registracije, stanove, milion nekih čuda, a mi se borimo za jednu platu. Da ne pričam o radnim dozvolama koje nismo imali. Svaki čas je policija mogla da nas privede. Koja je to neodgovornost.

 

Morala sam da odem kako bih preživjela i otišla negdje gdje će me poštovati, izvršavati ono što piše u ugovoru, gdje će se moj trud isplatiti i cijeniti. Velike su pare koje su ti ljudi dužni nama igračima od prošle i ove godine. Mislim da takvi ljudi ne zaslužuju da budu na položajima gdje su sad, jer očito da ne znaju izvršavati svoj posao, niti su mu dorasli.

 

Jedino što sam od Čelika dobila je milion bolesti od sekiracije, nesanice i razmišljanja. Sve ostalo je u drugom planu. Mogu samo zahvaliti Bogu što se nisam povrijedila, jer ne znam šta bi bilo sa mnom onda, jer, naravno, ni osigurane nismo bile. Žalosno i tužno je što je došlo do ovoga, odnosno do ovakve situacije jednom velikom klubu kao što je Čelik i jednom gradu kao što je Zenica, koji se smatra sportskim gradom. Smatram da se sve uz dogovor čelnih ljudi i igračica moglo bolje završiti, odnosno završiti pozitivno za sve.

 

Ponekad pomislim da li bi ti isti ljudi iz vrha kluba mogli živjeti jedan jedini dan u životu kao što su nama priredili tolike mjesece? Sigurna sam da ne bi uspjeli izdržati!

 

Tamara Bajić, 26-godišnja košarkašica rodom iz Kraljeva (Srbija), sa uspjehom je igrala za sarajevski Željezničar i Čelik u našoj ligi sa kojima je osvajala titule prvaka i Kup naše zemlje. Ova djevojka koja igra na poziciji dvojke (beka) ili jedinice (playa) tokom karijere igravši u Srbiji, Sloveniji i BiH uvijek je bila nosilac igre u klubovima za koje je nastupala. Sa mladom selekcijom tadašnje Srbije i Crne Gore bila je vicešampion Evrope 2006. godine. Trenutno igra sa nekadašnjim kapitenom Čelika Lejlom Bejtić u rumunskom Sportul Studentesc iz Bukurešta. Obratila se redakciji Oslobođenja sa željom da upozna bh. javnost sa onim što se dogodilo aktuelnom prvaku BiH u ženskoj košarci koji je ove sezone već napustilo 16 igračica.


OSLOBOĐENJE