16 Decembar 2017
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
nedjelja, 21 Decembar 2014 17:21

Rudar Mehmed Dizdarević

Sjećate li se Mehmeda Dizdarevića? Rudar jame Stranjani iz obližnjeg sela Vrselje teško je prije pet i po godina povrijeđen u rudarskoj nesreći. Jedva je izvukao živu glavu, ali naglašava da je "ipak prošao mnogo bolje od kolega", koji su poginuli, te da je sve Božija volja. Uz sve to, išao je da spašava i pomaže drugima. I to ne jednom. U Vrselje, novinarske ekipe navrate uglavnom na dženaze nakon što strada neko od rudara. I tako godinama. I u posljednjoj, onoj u Raspotočju, stradala su dva mještana ovog sela, u kojem nema kuće bez "rudarske glave".

 

A ljudina Mehmed, skromni rudar, ostao je sve ono što je bio i prije stradanja, prije teških operacija spašavanja života u Italiji. Fin, pošten, prepošten za ovakvu Bosnu. Prije tri godine, našao je novčanik pun para i preznojio se kako da nađe vlasnika. Uspio je na kraju. Gospođa Smilja Karaman sigurno mu je i danas zahvalna. Mehmed je bio i ostao ljudina i kad je prvi nakon vijesti o nesreći, bez sekunde razmišljanja, došao da daruje krv stradalim navijačima Fudbalskog kluba Sarajevo kod Vranduka. Vratili su ga, jer je i sam loše poslije silnih operacija, toliko da umalo njemu treba doza krvi. A stradao je i kao pripadnik čete za spasavanje, spašavajući druge.

 

- Kada sam našao novčanik kod Muzeja, jedan prolaznik mi je dobacio: "Jah budale, uzmi to sebi, sigurno ti treba." Bože, sačuvaj! Gdje ću tuđe uzeti, je l' on normalan - kazao nam je Mehmed. Nakon operacije, želio je da posjeti Sanski Most i da ode na mezar rahmetli generala Mehmeda Alagića. Iako mu je Općina Sanski Most osigurala prijevoz, on je skromno, rudarski, za svoj novac, sjeo na autobus i uputio se u Krajinu. Javio se domaćinima tek kada je stigao i rekao da je sramota da daju pare za njega, sigurno imaju prečih u svojoj općini.

 

- General Alagić bio je moj komandant u Trećem korpusu. On mi je kao 22-godišnjaku stavio podoficirske činove na vojničku bluzu kada smo završili obuku. Bio je veliki borac, heroj Bosne. Došao sam da mu na mezaru proučim Fatihu - kazao je tada Dizdarević. Skoro svakodnevno vraćaju mu se slike iz okna Stranjani, 400 metara ispod zemlje, i vatrene stihije koja uništava sve pred sobom. Mehmed se drhtavim glasom prisjeća tog 14. marta 2009. godine.

 

- Dan-danas ne kažem da sam imao nesreću, to je bilo veliko iskušenje Stvoritelja. Bio sam buktinja, lampa mi je izgorjela, ali Allah je htio da u tom haosu nađem ispravnu lampu teško povrijeđenog kolege Nusreta Arnautovića i da izađem iz jame – govori Dizdarević, prisjećajući se kolege komorata Almira Babića, koji je izgubio život u ovoj nesreći. Danas Mehmed radi na površini, ali opet u svom rudniku, u Stranjanima. Uvijek je uz svoje komorate, prvi u akciji, posljednji kad se dijele zasluge. Pravi rudar. Iako živi i radi na drugom kraju općine, Mehmed je među prvima pohitao u jamu Raspotočje, koju je sredinom septembra zadesila tragedija. Pomagao je porodicama zatočenih rudara, stavio se na uslugu svim kolegama, bio pri ruci novinarima desetina svjetskih i domaćih agencija. I u danima nakon nesreće bio je svojevrstan vodič za sve novinarske ekipe i sve druge koji su posjećivali porodice dvojice poginulih rudara u Raspotočju. 

 

AVAZ