28 Januar 2020
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
četvrtak, 26 Decembar 2013 22:16

Pedeset zajedničkih Božića

Upoznali su se prije više od pola vijeka. On, Stjepan Hrgić, udovac, sa sobom iza umrle supruge imao dječaka i djevojčicu, pet i dvije godine. Ona, Ana  pet godina starija danas se prisjeća da je «zagledao» dok je bila u branju kukuruza, u rodnim Kozarcima, zeničkom prigradskom naselju. 

 

- Vjenčali smo se u Crkvi Svetog Ilije, a gotovo cijeli zajednički život živimo ovdje, u Lukama, Gornjoj Zenici. Uz Stjepanove sina i kćerku, imamo četvero djece, dva sina i dvije kćerke. Jedno je u Americi, drugo u Švedskoj, treće u Velikoj Gorici kod Zagreba... ima ih svugdje. Dvoje su u Zenici, kaže nam Ana.  Pola vijeka, koji mjesec više, pedeset zajedničkih Božića, Badnjaka, Polnoćki... Stipo, kako ga zove i komšiluk, penziju je zaradio u Valjaonicama Željezare, na najtežim fizičkim poslovima, što je dijelom i razlog njegove vitalnosti u sedamdeset osmoj. 

 

- Samo ja znam kako je bilo. Pa oko kuće, krave, ovce, svinje.. Pa u kući.. ipak, sve se lakše prođe kad je život dobar, uredan. Mi smo oduvijek živjeli kao cjelovita obitelj. Kći Gabrijela nikad nije Anu nazvala maćehom, tetkom, nikako drukčije nego mamom. A i Ana nju kćerkom. Sve se dijelilo, kad se ima, štedilo se za onda kad zafali, prisjeća se Stipo. 

 

Oboje ističu kako su djecu «na put izveli» upravo zajedništvom, kako Stipo kaže, «da nijednom nije ruku digao na djecu».  Upravo jedno od njih, kćerka Gabrijela je život posvetila «poslu u Božijoj kući», časna sestra je i u redovničkoj zajednici je trideset godina. Posljednjih šest godina u rodnoj Zenici. Kaže da je obitelj Hrgić uvijek bila vjernička, predana Bogu i poštenom radu, što su komšije znale cijeniti, kad je bilo najteže.  O Božiću Hrgićevi vele da pokušavaju zadržati tradicionalne vrijednosti, od posta na Badnji dan, preko kolača, pšenice koju zasiju na Svetu Luciju daprispije do Božića, bora sa ukrasima...

 

- Još moja pokojna mama je pravila kečke, kokošije meso u supi i pšenici, a djeca bi se otimala oko tepsije kad se vrate sa Polnoćke. Grah, gibanica..posna hrana, obavezna zajednička večera uoči i zajednički ručak na sam Božić, priča nam 83-godišnja Ana. 

 

O najtežem, ratnom periodu, Ana i Stjepan kažu da «su svima govorili da se Boga boje i u Boga vjeruju, te da nikome nisu zlo učinili», te da ih je sigurno to i sačuvalo. 

- I kad smo bili van kuće, komšije muslimani su hranili našu stoku, čuvali kuću. Kad vam komšija kaže – ako se bojite, spavaćemo mi kod vas, gdje da pomislim da odem iz svog, kaže Stjepan, koji se iako u dubokoj penziji svojoj mjesnoj zajednici «po stare dane» izborio da lani dobiju gradski vodovod.