28 Februar 2020
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
srijeda, 06 Februar 2013 01:09

Raif Ćehajić o Bogoljubu Iliću

 IN MEMORIAM - Bogoljub Ilić – ikona zeničkog novinarstva Povodom tužnog događaja, 2. februara 2013. godine boravio sam u Zenici, gradu u kome sam polovicu osme decenije 20. stoljeća proveo radeći u novinskoj kući „Naša riječ“.


U ovom, meni dragom gradu, gostovao sam te prve februarske subote da bih odao počast i oprstoio se od svog dragog kolege i dobrog prijatelja Bogoljuba Ilića, novinara, humoriste i boem koji nas je napustio u 67. godini. Vijest sa kraja televizijskog Dnevnika i portret mog prijatelja na ekranu potresli su me i unijeli u mene nemir, vjerovatno više nego što je to neumitno saznanje pogodilo druge njegove kolege s kojima je radio, i to iz prostog razloga što su moje višedecenijsko odsustvo iz Zenice i bezrazložno pokidana konekcija sa mojom, zeničkom generacijom novinara – među kojima je bio i Bogoljub Ilić – učinili to da nisam znao da moj kolega boluje, brojeći posljednje dane.

 

Prvi poznanik kojega sam te subote susreo pred komemoraciju Bogoljubu, koga smo u Redakciji zvali Bogi, bio je Bojan Bogdanović, njegov dobri prijatelj. Odmah nam se pridružio i Alija Hodžić koji je, kako je rekao, prije pet dana bio u posjeti Bogoljubu, te sam tako veoma brzo saznao kako je naš prijatelj proveo svoje posljednje bolesničke dane.

 

Slovo o Bogiju na komemoraciju kazivali su – u kontekstu njihovog vlastitog poimanja novinarstva i umijeća igre riječi – novinari s kojima je radio: Sanja Stević, Lejla Sarajlić i Džemaludin Ramić, te Velida Kulenović i književnik Kemal Mahmutefendić. Slušajući te njihove probrane riječi, prisjećam se svog prvog susreta Bogijem. Bilo je to 1980. godine u  redakciji „Naše riječi“ kad sam doselio u Zenicu. Bio je (i ostao) druželjubiv, kolegijalan i principijelan te – kasnije ću se uvjeriti – zagovornik i branitelj istine i pravičnosti. Kolegijalnost smo gradili u Redakciji, a prijateljstvo u kafani, gdje su tada novinari, nakon završenog posla, provodili najveći dio slobodnog vremena. Druženje smo započinjali u „Bistrou“ na Bulevaru, jer je već tada „Naša riječ“ iz stare zgrade u Ulici Fadila Španca (na čijoj je lokaciji danas Muzej) preselila u zgradu na Bulevaru, kod Autobuske stanice, a nastavljali u kasnim popodnevnim satima u kultunoj „Opatiji“.

 

U redakciji Bogoljub Ilić je sjedio u prvom boksu s lijeve strane zajedno sa Rasimom Borčakom, Medinom Delibašić i Miloradom Vukotićem, dok su se u drugom boksu smjestili Nikola Pisker, Lejla Sarajlić i Boban Hrvač, a u trećem Natka Buturović, Miroslav Kutni i Derviš Kubat. Na drugoj strani prostorije u prvom bloku su radili: Džemal Rošić, Džemaludin Ramić, Mirjana Tomić, Enisa Jašarspahić i Duško Milošević, a u drugom Milenko Mlađenović, Branko Kokotović, Milica Koruga i moja malenkost, dok su iza nas likovno grafičke prelome novina i publikacija crtali tehnički urednici: Stipo Totić, Slađana Milić, a kasnije im se pridužila i Rusmira Terzić. Vlastimir Jović, najstariji među nama, smjetio se između boksova, uza zid. Kasnije su u Redakciju pristigli, kratko se okušavajući u novinarstvu, Zijad Softić i Fuad Džidić, kojih nije mnogo zanimala naša profesija, te su prešli u općinske političke radnike. Urednici Slobodan Stojanović i Ivica Milešić radili su u svojim malim ofisima s druge strane hodnika. U to vrijeme povremeno su u Redakciju svoje tekstove donosili Esad Hećimović i Željko Vuković, koji će veoma brzo postati ugledna bosanskohercegovačka pera.

 

Bilo je to vrijeme Bogoljubove druge decenije rada u „Našoj riječi“ da bi kasnije, kao dokazani i izvrsni novinar postao glavni urednik lista. No, urednikovanje nije bilo njegova glavna preokupacija. On je bio (i ostao) vrsni tekstopisac, pomni analitičar dešavanja u politici i životu, ali istovremeno i oštar kritičar vlasti, što osamdesetih godina prošlog stoljeća ne samo da nije bilo popularno, nego je bilo  isuviše opasno. Jednopartijski sistem nije podnosio kritike na svoj račun. Shvativši kao glavni urednik u kakvoj se situaciji našao, braneći istinu i vlastito mišljenje, hrabar i beskompromisan, podnio je ostavku nastavljajući pisati tekstove na isti način kao i ranije, možda sa još većim žarom. Mada demokrata u pravom smislu, a omiljen među svojim kolegama, bio je na strani običnih građana – radničke klase, kako se tada govorilo. Jednostavno rečeno, nadilazio je vrijeme u kome je živio. Rijetko je išao na zadatak van Zenice, a kad je to činio birao je da to bude u gradove Lašvanske doline, kada smo, nakon urađenog posla, dan završavali u restoranu kod Đure na Kaoniku jedući jagnjetinu i pijuckajući vino.

 

Dok na komemoraciji ova i druga sjećanja pokušavam pronaći u svojim pomalo izblijedjelim fajlovima, pogled mi seže po sali, u kojoj nedostaje gotovo polovina kolega iz tog perioda postojanja „Naše riječi“, lista koji je na svojim višedecenijskim, tradicijskim temeljima bio poznat po odgajanju i produciranju dobrih i (kasnije) poznatih novinara. Iz te Bogoljubove generacije žurnalista, koja je u osmoj deceniji 20. stoljeća pisala (sad već) historiju Zenice, ne baš davno sa ovog svijeta otišli su: Milenko Mlađenović, Vlastimir Jović, Nikola Pisker, Slobodan Stojanović, Omer Arnaut, Stipo Totić, Duško Milošević, Hakija Lemeš... Cijela ta generacija zeničkih novinara, danas razasuta od Sarajeva i Mostar, preko Evrope do Amerike, čini mi se, bila je posljednja u „Našoj riječi“ koja je manirom profesionalaca znala da od običnog događa i ljudskih sudbina napravi atraktivnu, lepršavu i poetičnu priču. Potom bi, na kraju radnog vremena, ponosno i zadovoljno svratila u kafanu da oslušne puls i mišljenje građana koji su joj bili pokretački motiv za obradu tema, nešto što se danas zove istraživačko novinarstvo. A jedan od njih, vjeran Zenici i profesiji bio je i Bogoljub Ilić.

 

Za razliku od nekih drugih kolega kojima su se u to vrijeme otvarala vrata novinarske karijere, ne samo u žurnalizmu, skroman u svojim gledanjima na napredovanje u poslu, ali hrabar da prihvati svaki izazov, Bogi je ostao vjeran „Našoj riječi“ (mislim na radnu organizaciju kojoj je pripadala i Radio Zenica, u kojoj će 2006. godine biti penzionisan). Dobar analitičar i oštar kritičar negativnosti u društvu, izabrao je vedriju i duhovitiju vizuru pristupa temama, što ga je još s kraja osamdedesetih godina prošlog vijeka svrstalo u sam vrh priznatih i poznatih humorista, ne samo u Zenici već i u Bosni i Hercegovini. Svojim izrazitim darom za humor, a prije svega specifičnim načinom posmatranja pojava u društvu i ljudskih mana, s lakoćom je pisao humoreske i satire, čije vrijednosti su mu otvorile stranice beogradskog humorističkog lista „Jež“, emisije „Veselo veče“ Radio  Sarajeva i drugih redakcija.

 

Postao je jedna vrsta ikone zeničkog i bh. novinarstva. Iskren, neuobražen i otvoren prema kolegama u redakaciji, kao i gostima u kafani, gdje je provodio njaveći dio slobodnog vremena, stvorio je širok krug prijatelja i poznanika, koji su mu odali zasluženu počast, isprativši ga na vječni počinak. Bio je i ostao onakav kakvog sam ga upoznao prije tridesetak godina, ostajući dosljedan svojim životnim principima i poštenom odnosu prema ljudima. Zato mislim da neću pogriješiti kad kažem da bi mu, uz njegovo ime, najboje odgovarali epiteti druželjubivi i gostoljubivi Bogoljub.

 

No, njegove kćerke, Anđela i Sandra, ipak su voljele da u ovom vremenu društvene tranzicije njegova sahrana – na zeničkom groblju Prašnice – protekne u znaku bogoljubljenja. Tako njegov, ako ne cio, a ono bar kraj života i ispraćaj ostadoše u znaku simboličnog njegovog imena kojeg je ponosno nosio.

 

Raif ČEHAJIĆ, publicist