16 Decembar 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 17 Decembar 2012 08:31

Esada Hadžiselimović

Esada ili osmijeh koji liječi - Ko još danas ima vremena da sasluša tuđe probleme, žalbe i jadikovke? Osim Jehovinih svjedoka, policajaca, najbližih prijatelja... a i njih prilično rijetko. Koga je još briga za vaš lumbago, prostatu, išijas, trovače iz Mitala, cijene na pijaci, sporog poštara, za vašu jaku kataraktu i slabu probavu: - Izvini komšija, žurim, nisam isključio peglu!

 

To je sve što možete dobiti od sebi sličnih, prilikom susreta, jer i njih kod kuće čekaju slabi đaci, neurotični supružnici, frižideri marke „Sahara“, neplaćeni računi za ovo i za ono...  Ali ima jedno veliko srce, pažljivo uho i dva bistra, lijepa oka koja, još sa vrata,  toplim osmijehom dočekuju svakog nevoljnika. Čudno je, ali kad god sam dolazio, čak i po lošem vremenu, nije me napuštao osjećaj da je mala ordinacija porodične medicine na Jaliji ispunjena svijetlom, i da je napolju, iza prozora, sunčan dan. Dr. Esada Hadžiselimović, specijalista je porodične medicine i prvak svijeta u vraćanju osmijeha uplakanom djetetu, riječima utjehe usamljenom penzioneru ili nani koja je došla, više zbog te lijepe riječi, nego lijekova.

 

 

Nanina su djeca ( Esadinih godina ) naime zauzeta poslom, kreditima, saunom, otplatom novih kuća, mijenjanjem pidžama negdje po  Evropama i Amerikama. Život nemilosrdno melje i ovu nanu, bolesnu staricu, i njenu, širom šara rasutu djecu kojih je ostala željna, „... ali mi zato, draga dušo Esada, svake godine šalju poljubac i slike unučića u novom autu, pored nove kuće... bude tu i nešto maraka, da se nađe do penzijice... da imam za kafu, zimski šal... draga dušo, nije ni njima lako u dalekom, škrtom svijetu...!“. Jada se, tako, nevoljnica „svojoj dragoj Esadi“, toj dragoj dobroj duši na hladnoj Jaliji, punoj poledice i opasnih pasa. A dobra duša se slaže i uzdiše zajedno sa već raspoloženijom staricom, koja je i zaboravila zašto je tu, ali će se vedra i utješena vratiti u svoja četiri usamljenička zida.  

 

Ne jedanput, poslije radnog vremena ( a na uštrb svog odmora i porodice) dolazila je „naša doktorica“ nekom usamljenom, nepokretnom pacijentu, donoseći mu tračak sreće i lijekove iz svoje kućne apoteke, kojih nema u prodaji.

 

I tako prolaze zemaljski dani dr. Esade, jedne od rijetkih, iskrenih Hipokratovih posvećenica, u toploj ordinaciji (ali ne od parnog grijanja). A ta „naša dobra duša“ svaki dan prolazi pored moje zgrade na veoma neobičan način: stotinjak metara uspije da pređe tek za dvadesetak minuta (štopao sam sa balkona)? Ne brinite, nije to ni zbog poledice, ni onih opasnih pasa, a ni slabe kondicije. Dobrota je spora ali dostižna! To je sigurno izreka koju zahvalni pacijenti ne znaju, ali je intuitivno osjećaju (i „nemilosrdno“ koriste) dok svoju umornu doktoricu zaustavljaju na svakom koraku, da joj se „usput“ požale na ovo i na ono, a ona, uprkos proteklih osam sati, ipak nalazi snage da im uputi još koju toplu riječ, potapše po ramenu i produži.

 

Gledam Esadu, tog dobrog čovjeka, kako svakodnevno prolazi kroz naše živote, ostavljajući iza sebe širok svijetao trag kojim se rijetko ide, jer je naporan a traži mnogo energije i ljubavi za bližnjega. Gledam tu posvećenu ženu i taj dugački put  misleći da ona ne smije proći tek tako a da ne ostane zapisano. Dakle, činim to sada, ispred komšija i pacijenata Ambulante porodične medicine na Jaliji, uz veliko poštovanje i zahvalnost doktorici Esadi Hadžiselimović, sestrama Dženiti Sarajlić, Sabihi Bakrač i neumornoj patronažnoj sestri, Almi Pucar.

 

  Bojan Bogdanović