05 Juni 2020
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
nedjelja, 30 Decembar 2012 07:52

Poetska večer Seide Beganović

 

Poetsko veče Seide Beganović - Poslednjih dana  stare godine, u okviru pojačanih aktivnosti na kulturnim manifestacijama, Gradska biblioteka Zenice predstavila je jednu od najboljih pjesnikinja ovih prostora, Seidu Beganović, koja poslednjih dvadesetak godina živi u Skoplju. U svojevrsnom kulturnom egzilu, Seida je napisala tri knjige poezije (u rodni grad je stigla da bi promovisala novi poetski rukopis), zatim roman „Intervju sa plavom kućom“, piše i scenarije, prevodi sa bosanskog na makedonski, predstavlja bosanske pjesnike u poznatom makedonskom  časopisu „Razgledi“, bori se da ih ugura na „Struške večeri“...  I uz sve to, uzgaja dvije lijepe, talentovane djevojke.

 

 

Na večeri u čitaonici, o Seidinoj poeziji govorili su njeni školski prijatelji iz vremena studiranja, Nedžad Fejzić, Midhat Kasap i željko Grahovac. O poetesinoj knjizi poezije „Graničnici“, M. Kasap je iz recenzije Bojana Bogdanovića pročitao slijedeće: 

 

  ...  U najnovijoj knjizi stihova, poetesa Seida Beganović objavljuje svoje životno, estetsko i iznad svega po(etičko) vjeruju. Objavljuje ga mjerom svoje erudicije situiranom, samo naizgled jednostavnom jezičkom strukturom, i uz istovremeni miks nostalgičnim, klasičnim pristupom stihu i modernim mehanizmima tekuće poetske svakodnevice. Njezin vers, uprkos pomenutom, nostalgičnom elementu, izuzetno je prospektivan, dakle optimističan, zagledan u moguća otajstva na horizontu one vječne božanske egzistencije žene- magna matere i žene – gorgone, iz čije krvi je rođen najrjeđi crveni koral poezije. Pjesnikinja destruira u sebi magnu mater, da bi ženski princip ovaplotila u životinji/biljci versa, preko arhajskog, kroz suštinski različito promišljanje datih  i onih drugih mogućnosti.

 

U stalnom kretanju, u dodiru jednoga sa onim drugim, u nepristajanju na racionalistički duh modernog vremena, a na uštrb odbacivanja individualnosti i vlastite dehumanizacije, i poetesa se okreće, ali svojoj lirskoj suštini, ne dozvoljavajući „filozofiji ništavila“ da prodre u njezin estetski i etički habitat. Oboženje svega ljudskog skoro da je na liniji principa. Pjevanje životu poprima ekstatičnu snagu.

 

Okrepljujuća svježina duboko ličnih a opet univerzalnih slika, vraća vjeru u poeziju. Pjesnik jeste opčinjen magijom riječi, ali samo toliko da im dozvoli cvjetanje, diskretan miris, zvukove iz dvorišta, lepršav oblik, pa i mogućnost da se oglase čak i svjetlošću... U ovoj poeziji pulsira sam život, izvirujući kroz brojne epifanijske slike koje ga prekrivaju poput Aurore Borealis, na sjeveru dovoljno udaljenom od srca, a opet, dovoljno blizu da bi se osjetile ledene iglice u grudima i nebeske vatre ispod očnih kapaka.

 

Iz ne tako malog poetskog galimatijasa, koji vlada našim štokavskim regionom, Beganović se elegantno izvaja svojim inventivim pogledom na svijet, što njen stvaralački domet čini evidentno uspješnim i nezaobilaznim. Poezija malih stvari, misli koje prolijeću poput leptira, ljubavi koje su uvijek mogle biti i nešto više, ideje dostatne i za veliku književnost, situiraju njezin angažman u prostor u kome se „ne može mjeriti sa bogovima, ali se može boriti s prazninom koju su bogovi ostavili za sobom“.

 

Čitalac svjedoči snažnom subjekatskom izkazu individue u kojoj ima ljubavi za sve, po onoj poznatoj humanističkoj premisi da čovjek nije biće za sebe, već biće za drugog. Na motivsko-tematskom planu, svoju neprestanu žeđ i potragu za ljepotom, pjesnikinja postiže stihovima neštedimice premreženim metaforama, kroz koje progovaraju intimni, sasvim intimni uvidi i fascinacije, teško dokučivi za one koji ne znaju pjesnika i njegovu svakodnevicu. Kao svaki pravi istraživač ona ponire, koliko u svoj duhovni, toliko i u, za nju ništa manje nepoznat i opsesivan, fizički domen, koristeći onu „arhaičnu formulu koegzistencije žensko-muških atributa, u božanskom jedinstvu ili u savršenom čoveku“. Uz čudesno lijepu imaginaciju, kojom je oplemenila/retuširala svoju erudiciju, njena svakodnevna iskustva postaju univerzalna. Mnogo je u ovoj nevelikoj poetskoj zbirci, utrošenih riječi i tople emocije, na čemu i leži predmetnost njene poezije. Igra smrti i erosa postaje kompleksna i samo eukolijski pogled pomaže subjektu da se potpuno ne izgubi u objektivnom realitetu, koji nemilosrdno zatrpava svojom besmislenošću.

 

Snažno poetsko sopstvo svako malo izranja iz materije, tako da ni pjevanjem, ni vrlo sugestivnim proznim redovima, ona ne može zapretati sebe, zatočenicu Erato, samu među drugima koji, po Sartru, „možda jesu a možda i nisu Pakao...“. Šarolikim manifestacijama životnim, poetesa pristupa plaho kao srna, začuđena ali neuplašena, širom otvorenih očiju, srca otvorenog za svaku ljubav. Jer sve je puno značenja, čije poimanje ovisi o spremnosti čula za novo viđenje svakodnevne perspektive, „osakaćene“ slijepom mrljom skoro ritualno patetične svakodnevice. Posvećenom i radoznalom oku ovom knjigom se, u svojoj najsnažnijoj potenciji, otkrivaju tajni životi stvari  „i na nebu i na zemlji...“