23 Juli 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
petak, 14 Februar 2014 23:36

Strava-Vranduk-43 god.poslije

Ibrahim Ljubuškić iz Nemile kod Zenice te nedjelje, 14. februara 1971. godine se spremao na posao pomoćnika nadzornika pruge, misleći da će to biti jedan od lakših dana, jer nedjeljom je saobraćaj bio znatno slabiji. Zazvonio je telefon i javili su mu da se voz zapalio u tunelu, nekoliko kilometara od njegove kuće. Od tog dana više ništa nije bilo isto, a sjećanje na stravične scene te nedjelje, i danas žive.

 

Trideset tri putnika lokalnog voza 820 Žepče - Zenica smrtno je stradalo, a 117 je bilo povrijeđeno u požaru koji je izbio oko šest ujutro u željezničkom tunelu Vranduk, dugom 1.532 metra, petnaestak kilometara od Zenice.

 

- Sreća u nesreći da je bila nedjelja. Tim vozom je u Zenicu svakoj jutra dolazilo najmanje 1.500 radnika i đaka. Ne mogu ni zamisliti koliko bi bilo mrtvih. Bila je nedjelja, a u Zenicu su rano išli samo oni koji su radili u smjenama. Moj šef i ja smo stigli pred tunel, ubrzo su stigle "dregger" spasilačke čete iz rudnika i Željezare, desetine kola hitne pomoći, tadašnje milicije, prisjeća se Ibrahim. Osmah Hamzić (67), Ferid Čandrgić (76) Mirnes Imširović (63) su trojica od preživjelih, koji čuvaju sjećanje na najveću željezničku nesreću na ovim prostorima.

 

Dizel lokomotiva koja se zapalila svega 300 metara prije nego će izaći iz tunela, vučući za sobom devet putničkih vagona, u trenutku požara u sebi je imala više od dvije tone dizel-goriva, koje se razlilo i zapalilo u tunelu.

 

- S obzirom da je lokalni voz na tada jedinom kolosjeku pruge često znao stati na signalu, u tunelu, nije se niko obazirao. Ljudi su kunjali, neki i čvrsto spavali, kad je kondukter došao i kazao da gori lokomotiva i da treba ići ka Nemiloj, dakle vraćati se nazad, jer se naprijed nije moglo. Ljudi su se uspaničili, a neki su i odbili, govoreći da će doći druga lokomotiva i izvući nas, prisjeća se Ferid. On je sa poznanicima ovih dana "evocirao uspomene" na tragična zbivanja. Svaki od preživjelih sjeća se gdje je prije 43 godina sjedio, šta je držao u ruci, s kim pričao...

 

- Izašao sam za kondukterom Bogdanom Mitrovićem iz Kovanića. Kako sam stao na tucanik, dezorjentisao sam se, u potpunom mraku. Do izlaza iz tunela sam triput padao. Snagu mi je davalo dovikivanje ljudi sa vana "izdržite, još malo do izlaza". Nekoliko puta se događalo da ljudi poslije pada ustanu i krenu nazad. Trebalo je prevaliti više od kilometra u potpunom mraku, kaže Osman.

 

Izvlačenje preživjelih je potrajalo do kasno popodne, a u dva navrata ekipe pomoći su tek do kasne noći uspjele da izvuku i tijela stradalih. Naredna tri dana specijalne ekipe su hladile tunel, te izvlačile kosture lokomotive i izgorenih vagona.

 

- Šine su se istopile i uvijale do plafona tunela. Tri vagona prevrnuta, komadi odječe i rupe u kamenu koje su žrtve kopale u očaju. Još mjesecima se osjetio neugodan miris u tunelu, a godinama poslije izbjegavali smo putovanje vozom kroz Vranduk, kaže Ibrahim, koji je vodio tim za "sanaciju terena". Mirnes je tada bio dvadesetpetogodišnjak i sa prijateljem je krenuo odmah vani, čim je osjetio dim.

 

- Rekli su da je problem sa lokomotivom i mi k'o omladina, odmah van. Nekako smo se dokopali kraja, zgulili ruke, ali izašli. Došli smo do motela u Nemiloj, pili čaj da se zgrijemo kad smo na radiju čuli da je izgorio voz. Rekao sam jaranu - pa to je naš voz. Odmah smo se vratili da pružimo pomoć ostalim, a stigli su policija i hitna pomoć, prisjeća se Mirnes.

 

- Ne možemo vjerujati da se nikada država nije sjetila da obilježi tragediju, makar spomen pločom sa imenima stradalih. Među poginulim je petnaest radnika Željezare, nekoliko iz rudnika, ostali iz sistema RMK. Iza poginulih je ostalo 150 djece. Ni pomena, ni cvijeća, nikakvog obilježavanja. Nadam se da će kad vi objavite ovu informaciju neko u Zenici ustati i odlučiti da se obilježi ova tragedija, kažu nam preživjeli najveće željezničke tragedije u državi.

 

Prema specijalnom broju "Metalurga" posvećenog nesreći, stradali su žitelji Žepča i Zenice Salih Neslanović, Radoslav Kalajdžić, Huso Spahić, Nedžad Mujkanović, Petar Dragičević, Šefik Tahirović, Ibro Mujičić, Safet Rešić, Šefik Hamzić, Husein Aganović, Hamdija Kišija, Sadik Berbić, Muhamed Telalović, Refik Huskić, Sabid Novalić, Ibrahim Berbić, Mustafa Murtić, Rizah Poturović, Ađul Vejzović, Mustafa Halilović, Salih Oruč, Nazif Memčić, Sulejman Hibić, Mato Mijatović, Feriz Huseinović, Muharem Mašić, Huso Liskavica, Sulejman Nemčić, Bajro Fetić, Fata Hodžić, Habiba Mašić, Mustafa Bešić i Asija Aganović. 

- Istog jutra telegram porodicama uputio je Josip Broz Tito, a desetine tadašnjih zvaničnika došlo je u Zenicu, prisustvovalo komemoraciji i ispraćaju tijela, održanom pred tadašnjim Domom kulture, a danas "hrvatskim domom Kralj Tomislav". U odboru za sahranu i na komemoraciji su bili Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Todo Kurtović, Đuro Pucar, Dragutin Kosovac, reisu-l-ulema Sulejman efendija Kemura, Hamdija Pozderac, zenički gradonačelnik Abdulah Mutapčić...


Objavljeno 2009. na ZB http://dzonlic2.blogspot.com/2009/02/vranduk-38-godina-poslije.html