19 Avgust 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 07 Juli 2014 06:51

Život rudara u Zenici

Nedavno su me zvali iz Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi i zamolili da za istoimeni mjesečnik ja kao rudar napišem nešto o rudarskom poslu i Rudniku mrkog ugljena u Zenici. To je prvi put u 133 godine, koliko zenički rudnik postoji, da je jedan rudar dobio mogućnost da napiše svoju i priču svojih kolega – "komorata"!

Od svog postanka, ma kroz kakva burna i ratna vremena prolazio, Rudnik Zenica nikada nije prestajao s radom. Danas se radovi odvijaju u tri proizvodna pogona zeničkih rudnika: Stara Jama, Stranjani i Raspotočje. Ukupan broj zaposlenih iznosi 1.515 radnika od čega je 1.000 jamskih radnika i oko 500 vanjskih. Od toga broja imamo i 94 žene, a njih desetak povremeno silazi u rudarska okna, kao rudarske i strojarske tehničarke te inženjerke strojarstva.

Sadašnji proces proizvodnje od nekih 30.000 tona mjesečno ne može biti dovoljan za mjesečna primanja svih uposlenika zeničkih rudnika. (Sama godišnja proizvodnja od 332.000 tona i 1.683 zaposlenika iz 1940. godine dovoljno govori o trenutnoj situaciji rudara.)

Zenički rudnici su poznati po veoma kvalitetnom mrkom ugljenu, no na veliku žalost poznati su i po metanu, jako eksplozivnom plinu bez boje mirisa i okusa, zbog čega je u ne tako dalekoj prošlosti (1982. godine), živote izgubilo 39 komorata. Upravo iz tog razloga je osnovan i fond solidarnosti kojim se pokušava ekonomski pomoći djeci nastradalih. No, nije metan jedini razlog smrti rudara. Danas su jako česti gorski udari i urušavanja koji su odgovorni za teške ozlijede i smrtne slučajeve. Mikroklimatski uvjeti u jamama, a osobito povećana vlažnost i prisutnost opasnih plinova, odražavaju se na zdravlje rudara pa rudari imaju beneficirani radni staž, a obavezan je i godišnji liječnički pregled.

Zeničani, ali i ljudi iz okolnih krajeva oduvijek su imali poseban senzibilitet prema rudarima. Znaju da je ovo težak posao, te se za njega s razlogom kaže da je kruh sa sedam kora.

Hrvat u većinski bošnjačkoj sredini. Moja priča u zeničkom Rudniku počinje davne 1987. godine, u ondašnjem pogonu Raspotočje. Imao sam sreću da budem jedan od rijetkih svršenih učenika "usmjerenog" obrazovanja elektrotehničke struke i relativno mlad sam osnovao radni odnos. Počeo sam raditi kao rukovatelj izvoznog stroja i svoj sam zanat na izvoznom stroju "ispekao" kod majstora Pere Artmagića.

Godine 1989. oženio sam se suprugom Brankom s kojom i danas sretno živim i imam tri kćerke Kristinu (23), Barbaru (18) i Gabrielu (5). Tijekom rata u BiH imao sam radnu obvezu i proveo gotovo cijeli rat radeći. Od 5. do 12. mjeseca 1995. godine bio sam prijavljen u zeničkoj brigadi HVO-a Jure Francetić.

Nakon povratka u rudnik počeo sam raditi na mjestu na kojem se nalazim i dan danas – uklopničar u TS-u. Posao nije fizički težak, ali pozicija zahtijeva stalnu prisutnost te brzo i sigurno djelovanje u slučajevima eventualnog nestanka električne energije. Posao za koji sam se školovao kao i radno mjesto uklopničara, jako je važno u rudniku jer omogućava stalno i nesmetano napajanje "jamskih postrojenja" i "ventilatora" električnom energijom. U slučaju duljega nestanka struje, postoji plan povlačenja radnika iz jame. Oni se vraćaju svojim poslovima tek nakon provjetravanja jame i silaska poslovođe vjetrenja i održavanja koji dopušta povratak rudara u svoje revire.

Kao Hrvat i katolik nikada nisam imao problema u većinski bošnjačkoj sredini. Kako bih i imao kada rudari nemaju vremena i mjesta za mržnju i zavist. Mi moramo biti kao jedan i imati povjerenje jedan u drugoga ukoliko želimo živi i zdravi doći svojim kućama. Rudari, koji su inače poznati po svojoj solidarnosti, požrtvovnosti i hrabrosti, ljudi su koji čine moje radno okruženje. Moje kolege iz tehničkog sektora EMRIO-a omogućili su mi korištenje slobodnih dana za Božić i Uskrs i na tome sam im jako zahvalan.

Pa ipak veliki su problemi koji pritiš­ću sve nas. Zastarjela komorna metoda otkopa, veliki dugovi prema PIO/MIO FBiH i zdravstvenom ministarstvu, kao i dugovi prema pružateljima ostalih usluga, velika su omča oko vrata kada se treba iskalkulirati plaća za protekli mjesec. Plaće su redovne, ali ne i dovoljne: plaća vanjskih radnika je u prosjeku 70% od rudničkog prosjeka. Jamski radnici imaju veća primanja, ali svaki svoj zarađeni dinar plaćaju riskiranjem svojih života kada silaze u jame, duboke i crne, prepune opasnosti i neizvjesnosti. Kao i ostale moje komorate, i mene najviše brine kako sastaviti kraj s krajem od 15. do 15. u mjesecu, ali Bogu hvala, samo da smo živi i zdravi.

Radnici zaslužuju veća primanja. Direktor Rudnika Esad Čivić, inače pravnik po struci, ističe da je biti rudar iznimno časno zanimanje koje, pored same težine fizičkog napora u rudniku (jami), sa sobom nosi i određene opasnosti. Najveću opasnost u rudnicima koji imaju jamsku eksploataciju predstavljaju pritisci koji uzrokuju urušavanje rudarskih prostorija i tada najčeš­će dolazi do zatrpavanja radnika. Zatim su vrlo opasni otrovni plinovi: metan, ugljen monoksid i ugljen dioksid. Ipak, opasnost od plinova svedena je na minimum jer je u jame instalirana opremu za identifikaciju i pravovremeno upozorenje na prisutnost plinova. U slučaju upozorenja radnici se povlače s ugroženih radilišta na ona na kojima nema opasnih plinova. Još jedna opasnost koja vreba je ugljena prašina koja je veoma eksplozivna i, ukoliko se ne sprovedu mjere zaštite, može doći do eksplozije. Postoji i opasnost od prodora veće količine podzemnih voda, premda su rudnici prilično osigurani jamskim "pumparama" koje svu tu vodu izbacuju izvan jame.

Proizvodnja u zeničkim Rudnicima je organizirana u tri jamska kapaciteta. Od njih je jama Raspotočje na najvećoj dubini koja iznosi oko 750-800 m ispod zemlje. Stara Jama je nešto plića i trenutno se kopa na dubini od oko 600 m, a u narednom periodu proizvodnja će se vršiti na nešto "plićim" dubinama od 450 do 500 metara. Pogon Stranjani je na najmanjoj dubini koja iznosi oko 350-400 m.

Kada govorimo o jamskim dubinama, treba spomenuti ono karakteristično, ono što se kroz praksu dokazalo, a to je da – što se dublje silazi u utrobu zemlje, to je kvalitetniji ugljen. Tako je ugljen iz jame Raspotočje jedan od najkvalitetnijih, ne samo na području BiH, nego i ovoga dijela Europe. Međutim, na većim su dubinama i veće opasnosti. Vrlo su česta "španovanja", tj. manji ili veći gorski udari. U prvim momentima normalan je strah. Međutim, kao i na sve drugo, i na to se čovjek navikne vrlo brzo. Ono što je česta posljedica ovih udara jest prašina zbog koje dolazi do ozljeđivanja radnika, pa čak i smrtnih slučajeva.

Što se tiče radničke plaće, ona iznosi 950 KM. Isplaćuje se i topli obrok u iznosu od 15 KM po izrađenoj radnici, te regres (950 KM) i naknada za Dan rudara (250 KM). "Ne usudim se reći jesu li ljudi zadovoljni, ali u svoje ime mogu reći da se na konkurs za radno mjesto javilo mnogo ljudi. Nudi se 50 radnih mjesta za teže fizičke radove, a kandidata ima između 1.500 i 2.000. Od toga je 70% braće, djece i ostale rodbine naših stalnih uposlenika. Iz toga se da zaključiti da su radnici zadovoljni primanjima. Ja kao direktor mogu reći da ovo što izdvajamo za lična davanja naših uposlenika jest veliki izdatak, ali ovo što rudari rade zaslužuje i veća primanja od ovih koje imaju. Trenutno nismo u mogućnosti za povećavanje primanja, ali pokušavat ćemo da kroz povećanu proizvodnju i to ostvarimo", tvrdi direktor Čivić.

Žene se poštuje. Jedna od rijetkih žena rudara koja povremeno silazi u jamu je Vesna Dauldži, inženjerka strojarstva koja radi na strojarskom održavanju pogona Stara Jama. Ističe da rudarski posao ima svoju težinu samim silaskom u utrobu zemlje i samim ulaskom u "šalu" kako rudari nazivaju izvoznu posudu kojom se vrši spuštanje i izvlačenje rudara pod okno. Ona je doživjela španovanja, oslobađanje pritisaka koja nastaju zbog narušavanja prirodnog okruženja eksploatacijom ugljena. Zbog pojavljivanja prašine odmah se vrši povlačenje radnika iz te zone dok se situacija ne smiri i utvrdi da su prostorije sigurne za povratak rudara na radilišta. Rudarski i vjetreni nadzornici su ti koji daju potrebno odobrenje za povratak na rad. Po potrebi se koriste samospasitelji koje svaki rudar zadužuje uz lampu pri silasku u jamu. U gore navedenim situacijama koriste se eventualno i putevi za povlačenje ili se miruje na zatečenim pozicijama do nove naredbe.

Vesna se zatekla i prilikom jednog od mnogobrojnih prošlogodišnjih zeničkih zemljotresa i tvrdi da je osjećaj tim strašniji što nije tako lako naći sigurno mjesto kao kad ste na otvorenom prostoru, mada se i na to navikne uslijed čestih španovanja, gorskih udara i sl.

Što se tiče odnosa rudara muškaraca prema svojim suradnicama, naša sugovornica ističe da je taj odnos prilično korektan te da kao pretpostavljena nije imala nikakvih neugodnosti prilikom podjele poslova, iako smo mi takva sredina gdje muškarci ne vole da im žene "šefuju"! Ali u principu nema polemike jer je takva hijerarhija.

"Kao majci i supruzi teško mi je svojim članovima obitelji objasniti kakav je to osjećaj silaska u jamu i prolaska kroz dijelove jame gdje pritisci čine svoje pa se mora i puzati da bi se došlo do cilja, bez obzira što za razliku od mnogih rudara nemam neke dodatne opreme uz sebe. Najjednostavnije bi bilo svakome omogućiti da sam siđe u jamu i tamo provede jednu smjenu i tako sazna kako je to biti rudar. Ja sam počela raditi poslije rata. Slušala sam starije rudare kako je to nekada izgledalo, i vjerujte, sada se to ne može usporediti. S obzirom da je XXI. stoljeće, mi rudari smo u kamenom dobu jer većina rudnika na zapadu radi s hidrauličnim podgradama što umanjuje i opasnosti na poslu i povećava produktivnost."

U jami nedostaju kava i cigarete. Eso Omerdić već 22 godine radi kao strojarski nadzornik u Staroj Jami. Proživio je mnogo lijepih ali i strašnih trenutaka, a napominje i da se poslom zadesio u vrijeme posljednje nesreće (4. kolovoza 2013.) kada je jedan rudar poginuo a više njih bilo ozlijeđeno. Radne obaveze su ga u trenutku nesreće obavezivale na drugom dijelu jame tako da nije bio među onima koji su bili u epicentru nesreće, što ne znači da je nije i osjetio.

Kaže da bi mu sada bilo ugodnije svoje dnevnice odrađivati izvan jamskih prostorija, ali se ne boji silazaka u jamu. Pod zemljom je iskusio i zemljotrese, gorske udare i druge nesreće. Cijela obitelj mu je vezana za rudnik i jamu, od pokojnog oca, tetka i mnogih rođaka, pa mu je rudarstvo dio obiteljske tradicije koju ipak ne bi preporučio svojim nasljednicama, 11-godišnjim bliznakinjama.

Za one koji nisu nikad bili rudari ili sišli u jamu, neobičnim smatra rudarski doručak (ručak ili večeru, zavisno od smjene). Skupi se par komorata na malo bolje osvijetljenom dijelu jame, napravi se "rudarska" trpeza i u slast se pojede uz pokoju šalu i doskočicu ili pojašnjenje radnih zadataka i to je to. Natrag u nove radne pobjede i kopanje uglja.

Budući da su u zeničkim rudnicima sve tri jame metanske, zabranjeno je unošenje cigareta i upaljača pa je to jedino što nedostaje poslije rudarskog obroka. Zato je po izlasku iz jame najveća navala na kavu i cigarete!

Njemu kao vjerniku nije bilo teško ispostiti cijeli ramazanski post i pored svakodnevnih fizičkih napora koji iziskuje rudarski i strojarski posao. Jedino što mu tada zasmeta jesu rudarske psovke, koje je teško ne čuti kroz jamske revire…

Svoje slobodno vrijeme najviše koristi sa suprugom i 11-godišnjim bliznakinjama uz koje se najlakše relaksira i koje su mu pokretačka snaga.

Velika mu je želja da rudarski posao, u sklopu konzorcija, postane cjenjeniji i bolje plaćen te da i sam tehnološki proces što više uznapreduje kako bi se smanjio broj povreda i nesreća na poslu.

 

Maćehinski odnos konzorcijskog partnera. Eldin Đidić u pogonu Stara Jama od 2001. godine obavlja dužnost prvoga kopača i trenutno je raspoređen na glavnoj proizvodnji komora. Kao i mnogi drugi njegovi komorati potječe iz obitelji starih rudara: djed, otac i mnoga rodbina. Porijeklom je iz 17 km udaljene Preočice (općina Vitez) i svakodnevno uz još par susjeda dolazi na posao.

Najvećom opasnoš­ću na poslu smatra sam proces proizvodnje koja se vrši komornom metodom kao i prije stotinjak godina, te plin metan koji je bez boje i mirisa, ali veoma eksplozivan u određenim koncentracijama. Budući da je i član treger čete, odnosno čete za spašavanje, često ima nezahvalnu dužnost izvlačenja unesrećenih rudara iz jame.

Svoje dnevne radne zadatke obavlja na dubini od oko 700 m ili 400 m ispod nivoa mora (Zenica se nalazi na 315 m nadmorske visine). Kada dođe na posao zaduži lampu, samospasitelja, i pravac "frleza" gdje se vrši prozivka i dobivaju dnevni zadaci te se potom silazi u jamu. Po silasku u jamu i dolasku na radna mjesta, a neka su udaljena i po tisuću i više metara kroz rudarske hodnike, prvo se jede a onda se pristupa radu. Ono što njemu kao i drugim jamskim radnicima nedostaje, je famozna "puš-pauza" i kava, ali što se mora – mora se.

Kao prvi kopač smatra da plaće nisu loše, ali ga kao i druge rudare boli maćehinski odnos Elektroprivrede prema rudarima. Smatra da bi se većom cijenom ugljena prema Elektroprivredi malo popravio odnos u plaćama između partnera u "konzorciju"! Kao predstavnik sindikata svoje smjene (brigade), bori se za bolja prava radnika, uvjete rada i veća primanja.

Najveći praznik mu je svaki povratak sa posla svojoj kući i svojoj supruzi, a još kad je 15. u mjesecu, plaća – kud veće sreće! I sutra, kada bi se ponovno zapošljavao, izabrao bi ovaj ponosni posao za koji smatra da je veoma častan i hrabar.

Uzdignute glave ponosno hodi naš komorat i sve vas pozdravlja, kao i ostali sugovornici, uz naš rudarski pozdrav: "Sretno!"

SVIJETLO RIJEČI - PORTAL FRANJEVACA BIH