18 Oktobar 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
nedjelja, 04 Avgust 2013 10:46

Uspjeh je pitanje ispravnog stava

Ruku na srce, njegova je knjiga prilično atipična za ovaj naš domaći prostor: sve što je želio da kaže, stalo je na stotinjak stranica, a ni penzioneri se ne trebaju brinuti – slova su dovoljno velika da se čita bez imalo napora. Neko će reći da je Sedam tajni uspjeha, zamišljen i ispisan kao jednostavan i praktičan vodič za uspjeh, pretenciozno nazvati knjigom, no s obzirom na to da je riječ o literaturi koja je već decenijama vodeća u zapadnom, a naročito američkom svijetu knjiga, valja nam je tako zvati. Tim prije što se testirana publika skoro jednoglasno izjašnjava da je u pitanju uistinu važna knjižica (ipak ćemo joj tepati).

 

Što se autora tiče, ne gaji ambicije da se upiše u leksikon književnika, no kao neko ko je objavio jednu međunarodnu monografiju, jednu univerzitetsku knjigu, popriličan broj stručnih i naučnih radova te da ima reference koje se u ozbiljnom svijetu opisuju kao respektabilna karijera, nije isključeno da će u nekom svom američkom snu promijeniti profesiju. U ovoj koju ima, nanizao je značajan broj uspjeha i nagrada, među kojima valja istaći prošlogodišnju specijalnu nagradu za poseban doprinos nauci koja mu je dodijeljena u Oxfordu (Velika Britanija), gdje je sjedište Sokratovog komiteta, a tu su i laskava menadžerska priznanja, od kojih valja izdvojiti izbor za menadžera decenije za Jugoistočnu Evropu.

 

Sretan rođendan

 

Dr. Crnkić je vlasnik akreditovane MBA titule stečene na University of Delaware, specijalističke studije uspješno je okončao na Harward Business School (Sjedinjene Američke Države), s nepunih 26 godina postao je generalni direktor Prizme koja je pod njegovim vođstvom od sedam godina dogurala do epiteta najbolje kompanije u Evropi i jedne od 50 najboljih u svijetu, pa ipak je danas – po vlastitom izboru – predavač na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, što mu ne smeta da saučestvuje u raznim upravnim, savjetodavnim i stručnim odborima: trenutno je predsjednik Europskog komiteta za poduzetništvo. Iako mu je u životu iznimno bitan broj sedam, sretno je oženjen jednom ženom i imaju jedno dijete.

 

A sad ćemo krenuti ispočetka, da bismo shvatili otkud mu pravo, želja i ambicija da razotkriva tajne uspjeha. I još ih dijeli poput kuhinjskih recepata. Rođen je 7. augusta 1977. godine i stoga mu valja (malo unaprijed) čestitati 37. rođendan i priznati da već naredne sedmice, kada bude rezimirao svojih prethodnih 36 godina, ima dovoljno razloga da pogleda u ogledalo svoje knjige i suoči se sa likom odgovornim za njegov uspjeh. S obzirom na sve pobrojano, a toga ima znatno više, čini se da je ovaj rođendanski poklon koji je upriličio svojom knjigom autobiografskog karaktera. Što će reći da tajne uspjeha valja dobro proučiti, ali i primijeniti. Dali su rezultate.

 

Zato ćemo se pozabaviti i Kenanovom životnom pričom koja počinje u Zenici u kojoj je rođen, odrastao, gdje je završio osnovnu i srednju školu i koja je grad kojem se uvijek rado vraća. Roditelji su mu bili profesori, a on prvo dijete pa je, kaže, rastao u fiskulturnoj sali jer je otac predavao fizičko, a majka, profesorica engleskog, na vrijeme ga okrenula stranim jezicima. Treba li napominjati da i danas najbolje govori maternji i engleski?

 

- Otac je u meni razvijao taj sportski, takmičarski, natjecateljski duh. Kao mali sam igrao sa srednjoškolcima i morao se dokazati da me prime u tim, makar kao rezervu, kaže Kenan koji na pitanje kojim se sportom bavio, odgovara protupitanjem: "Kako kojim? Pa svim, tata je bio profesor fizičkog!"

 

Kasnije se, kazat će, nešto više posvetio karateu, ali je ostao odan sportu i sportistima, baz obzira na opredjeljenje. No, njegova majka nije odustajala od vlastitog pečata odgoju djeteta pa je forsirala muzičku školu, što u Kenanovom susjedstvu nije bilo prihvaćeno s naročito velikim oduševljenjem. Raja su reagirala podozrenjem, pa je stalno bio na nekim ispitima. A i njemu su časovi trajali puno duže od utakmica. Doda li se tome strašna dosada na solfeđu, nije čudo što se činilo da nema baš razumijevanja ni za Bacha ni za Beethovena...

 

- Ali, eto, išao sam. I onda je bio neki Siniša, na proputovanju u Zenici, inače iz Beograda, sa Muzičke akademije. Mlad umjetnik. Ja sam ulazio u tu učionicu sa silnom dosadom i nešto pjevušio, ne mogu se sjetiti, možda nešto od Prljavog kazalište ili Crvena jabuke. On kaže: Pusti sad te note, to odsviraj. Kako ću kad nemam note? Kaže, po sluhu, znaš akorde... Tap, tap, tap i mi skinemo dvije-tri pjesme. Ja sam imao klavir u kući i nikad mu nisam prilazio. Tada sam počeo svirati sve na njemu - od zabavnih, narodnih, do sevdalinki i džeza. I tad sam shvatio šta znači pristup, koliko edukator može promijeniti odnos prema onome što se uči. Od jedne dosadne muzičke škole klavir je postao i ostao moja ljubav i danas, kaže Kenan.

 

U osmom razredu osnovne škole, zato što je Zenica bila pobratimljen grad sa Geizkragenom, otišao je u razmjenu, u sedmodnevnu posjetu, baš kad se zapucalo u Sloveniji i počelo ratovati u Hrvatskoj, pa je bio među djecom koju su zadržali godinu u bratskom gradu. Iz porodice u porodicu, kao vruć krompir se seljakao, no kako se rat približavao Bosni, tako je i njegova potreba za kućom bila veća. Vratio se s horom koji je pjevao o Bosni i Hercegovini, nekoliko dana pred početak agresije. Tako da je završio u Zenici Gimnaziju, a poslije Gimnazije iskoristio otkriće da naši studenti u Austriji još od Austro-Ugarske studiraju a ne plaćaju. Otišao je u Gratz na fakultet.

 

Vratio se bez diplome, ali sa pristojnim brojem položenih ispita i univerzitetskim ispitom iz njemačkog. Vukla ga, kaže, želja za kućom. Počeo je polagati ispite u Bosni, završio višu školu i čuo da World Vision, mikrokreditna organizacija, traži kreditnog službenika. Imao je slomljenu nogu i odšepao je na intervju. 

 

- Ja mislim da sam imao ispravan stav. Znanje sigurno nisam mogao imati u to vrijeme. Prođe neka djevojka umjesto mene, bože moj. Ali, ona je odustala, pa su mene pozvali da radim. Tako sam ja sa slomljenom nogom otišao na seminar kod Osijeka i postao najobičniji kreditni službenik u Zenici, sjeća se Kenan.

 

No, imao je rezultate a u to se pojavio i jedan od lidera World Visiona koji je ubrzo primijetio da Kenan nema problema s učenjem, da želi da zna. I kada je ponudio odlazak u London na seminar, Kenan se samo časak dvoumio: dok nije čuo starijeg kolegu koji se brine da njega ne pošalju jer je planirao odlazak u ribu.

 

- Rat sam proveo u Zenici, nigdje makao nisam. Nekako me stid, najmlađi sam i da se ja trpam. Ali kad sam čuo razmišljanja tog kolege, ja se prijavim. Kad me danas neko pita kako si nešto postigao, uspio, ja mislim da je to definitivno pitanje stava. Nisam odbijao nijedan izazov. A nisam se ni bojao. Ne znam kako bih danas, s ovom pameću reagirao, da li bih tako podigao ruku, ali tad sam zagrizao. Poslije Engleske išao sam u Boliviju, pa u Indiju, pa onda posve samostalno otvarao ured u Bijeljini. Živio sam netom iza rata  mjesecima u nekom motelu. A i dalje sam bio kreditni službenik, sa istom plaćom, bez  stimulacije. Bili su mi plaćeni troškovi. Ali, to je strašno veliko iskustvo: zakupi poslovni prostor, daj oglase, zaposli ljude. Morao sam samostalno donositi odluke, praviti pravilnike, i najteže od svega – odabrati tim koji će to kasnije voditi. Momak kojeg sam  izabrao, i dan-danas je direktor filijale. Pa onda Gruzija, Armenija, Azerbejdžan..., priča Kenan. 

 

Uza sve to, paralelno je učio. Uskoro je postao v.d direktor u Sarajevu, jer se pojavio veliki problem pa je trebalo počistiti stanje u firmi, otpuštati ljude... Probleme je riješio, u međuvremenu (konačno) i napredovao, završio fakultet, dobio veću plaću nakon godina najniže... Pozovu ga u Prizmu. Imao je nepunih 26 godina. 

 

- Govorio sam dobro engleski i njemački. Prizma je imala sjedište u Mostaru, bila orijentirana na Hercegovinu, jedna od najmanjih u to vrijeme. Međutim, meni je to bio izazov. Otišao sam da živim u Mostar i ostao dvije godine bez ikakve garancije da ćemo preći u Sarajevo. Vodio sam Prizmu sedam godina i kada sam predao dužnost, bila je po svim kriterijima najveća i najbolja. U međuvremenu sam upisao magistarski program, koji je bio osnovan od američke Vlade pa su me oni pomagali, taj dupli MBI i naš Ekonomski fakultet u Sarajevu. I doktorirao sam, sve radeći. Nakon sedam godina uradio sam nešto što je poprilično neuobičajeno u našoj zemlji. Sam sam odstupio s pozicije i prešao u Upravni odbor. Naprosto sam osjetio da sam ispunio neku svoju misiju. Nisam više imao nikakvog izazova. Ljudi koji su bili moji zamjenici sedam godina, bili su kompetentni da rade, a iako su se malo bojali u startu, evo već dvije godine funkcionišu veoma dobro, čime se ponosim, priča. 

 

Bila je to dobra procjena. Na Ekonomskom fakultetu predaje ono što je radio cijeli život: mala i srednja preduzeća i preduzetništvo. 

 

- Čini mi se da sam došao u onu životnu fazu kad čovjek sam sebi postavi pitanje šta sad. Imam porodicu, sina od četiri godine, dobio sam sve nagrade koje sam mogao dobiti - ličnost godine, menadžer godine, objavio sam na Fakultetu univerzitetsku knjigu, ali oduvijek su me vodile baš knjige ovakvog tipa, kaže Kenan.

 

Priznaje, pročitao ih je bezbroj - kako napraviti karijeru, kako savladati depresiju, kako ostati mlad i lijep, kako preživjeti, kako zaraditi prvi milion, kako kuću napraviti, kako... Uvjeren je da su to dobri vodiči, da imaju svoju svrhu i da su korisne. 

 

- Ja sam u knjizi napisao nešto što je na mom blogu izazvalo brojne reakcije. Uvjeren sam, naime, da je za uspjeh u životu jedna od najvažnijih odluka izabrati pravog šefa. I sad ljudi kažu: kako izabrati pravog šefa? Kod nas ljudi ne gledaju da kada rade, približe se onome od koga mogu puno naučiti. Možda ta titula neće u startu biti velika, ali će krajnji rezultat koji možete dobiti učeći i gledajući kako radi neko ko je godinama u svom poslu, veoma velik. Vezan sam za broj sedam i dosta mi je u simboličnom smislu bitan. Zato je to sedam tajni. A imam osjećaj da se naš čovjek boji knjige i zato je ona mala, zato je jednostavno napisana, objašnjava Kenan. 

 

I ne krije da je ponosan. Svakoj njegovoj otkrivenoj tajni posvećene su cijele knjige. On je pokušao da to sažme na najkraći prostor i svako poglavlje počeo s jednom malom pričom. Recimo, u dijelu u kojem se bavio povezivanjem s ljudima, toplo je preporučio druženje s novinarima. Jer imaju puno kontakata. 

 

- Zapravo, ja otkrijem tajnu, pa onda objašnjavam zašto je važna. Možda će neko reći – to smo svi znali, ali radi se o tome da govorim o stvarima koje su potisnute, koje ne učimo u školama i na fakultetima. Mi ne učimo kako se postaje uspješan. Učimo masu drugih stvari, a nekako smo potisnuli principe koji su oduvijek bili prisutni, a koji su važni: jedna od mojih tajni je - zauzmi ispravan stav. Možda je to nešto što je najpotrebnije mladim ljudima Bosne i Hercegovine, ali i društvu. Strašno smo negativno nastrojeni, po svakom pitanju. Informatičari imaju jednu izreku: ako smeće ulazi unutra, smeće mora izaći vani. Mi stalno i iznova pričamo loše o nekome, nedovoljno afirmišemo pozitivne primjere. Jeste kod nas situacija teška, ali nije nigdje u svijetu idealna. Možda je najveća privilegija koju sam imao u ovom mom poslu, ta što mi je Bog dao mogućnost da proputujem cijeli svijet. I svugdje je čovjeku teško. I svugdje ima ljudi koji su uspješni i onih koji to nisu. Baš zato smatram da je stav, a oko toga se slaže većina autora, daleko najvažniji razlog uspjeha ili neuspjeha, objašnjava Kenan.

 

U knjizi priča o stavu je ilustrirana detaljem o Sokratu, koga je jedan mladić pratio godinama da mu otkrije tajnu uspjeha. A Sokrat je testirao njegovu upornost i odlučnost, pa ga je u jednom momentu pitao želi li zaista da sazna tajnu uspjeha. Kada je ovaj odgovorio potvrdno, Sokrat ga je poveo u duboko more. Kao snažan čovjek bez ikakve najave gurnuo je mladića u vodu. I držao ga pod vodom. Mladić se polako počeo otimati, ali tek kad je shvatio da je vrag odnio šalu, počeo se žestoko boriti za vazduh. Kada ga je Sokrat konačno pustio, upitao ga je šta je najviše želio dok je bio pod vodom. Vazduh. Koliko, pitao je Sokrat. Kao što nikad u životu nisam želio ništa drugo, odgovorio je. Kada budeš toliko želio uspjeh, sigurno ćeš ga dobiti, poučio ga je Sokrat. 

 

- Ne znam nikoga ko ne želi uspjeh u životu. Iz nekog razloga ljudi vole uspjeh, ali pogotovo kod nas - ne vole uspješne ljude. Ne znam zašto je tako. Svi ponavljamo kao floskulu da se ovdje, sve osim uspjeha, oprašta. To je zaista užas. To postaje dio kulture, da ne kažem nekulture. Zašto bi neko bio ljubomoran na nečiji uspjeh? Meni je zaista drago kad ljudi postižu rezultate. Ali znate kako kaže Martin Luther: Na jednog koji želi upali svijeću, naći će se hiljadu onih koji je žele ugasiti. Možda je kod nas sto hiljada. Možda je zapravo stvarna američka tajna što slave uspjeh, što su ponosni na uspješne ljude, razmišlja Kenan naglas.

 

Reality ideja

 

Svoju knjigu nije promovisao na Fakultetu, već koristi svoj blog i do sada je zadovoljan načinom na koji je primljena. Cilj njegove knjige je da je pročita što više mladih ljudi. Vjerujem da je svrha života - život sa svrhom. A svrha izdavanja ovog vodiča je da se što više mladih odluči da budu uspješni. Da pokušaju da uspiju, da se ne boje uspjeha i da gledaju ispred sebe. Da malo više optimizma unesemo, malo više motivacije. 

 

- Nedavno su me žestoko iskritikovali preko društvenih mreža. Mi imamo reality  programe, farme i ostalo. Ne kažem da ih ne trebamo imati, ali zašto nemamo reality program u kojem bi mladi ljudi dolazili ispred privrednika koji su afirmisani, apsolutno poznati i iznosili svoje poslovne ideje. Zašto pobjednik tog programa ne bi dobio nagradu koja bi bila prilika da započne neki biznis?, kaže Kenan i objašnjava: "Svi čekaju da pjevaju, budu zvijezde, idu na farmu da muzu krave, svađaju se. Preduzetništvo je kičma i krvotok razvoja svake razvijene ekonomije. I nama treba malo preduzetništvo, a malo preduzetništvo ne možemo imati ako ljudi ne započnu, ne preduzmu nešto. Ja sam bio na specijalističkim studijama na Harvardu. Tu sam jednu stvar zapisao. Bio sam sa  Indijcima, Francuzima i jedini iz BiH. I tamo nam je prezentirana studija po kojoj je 85 posto razloga da neko dobije posao, unapređenje, bazirano na stavu. A samo 15 posto na konkretnim znanjima i vještinama. Jer, stav je ključan. U mojoj kancelariji stoji ova rečenica od Churcilla: Stav je sitnica koja čini ogromnu razliku. Čovjek osjeti odmah, kad s nekim razgovara, da li je optimista ili je pesimista. Da li je pozitivna ličnost, da li je neko ko vjeruje u sebe. Ima li ili nema energije i koliko je spreman trošiti tu svoju energiju u korist zajednice. Mi biramo naš stav. Svakog jutra kad ustanemo, mi biramo stav. Ljudi imaju mogućnost da razmisle prije nego što reaguju. I tako biraju stav. Upravo je sitnica koja čini ogromnu razliku - da li je taj stav pozitivan ili je negativan. To je ta sitnica, koja uopšte nije sitnica.

 

/Foto & tekst: Oslobođenje